Povratna karta | Paula Ćaćić

HTJELA SAM DA SE PJESMA ZOVE

crtam preko tvojih zjenica
moćniji krug osuda

malo što ostaje
malo što nas pomlađuje
težinom duša odajemo godine
kao da smo stogodišnjaci
vrebamo
na slobodna mjesta
i govorimo sebi u bradu
kako je nekad
sve bilo bolje…

za koga čuvati porculanski vrat,
odijevati ljetne haljine
i pokazivati kako sam krhka,
a opet nadmoćna

pred smrskanim autom,
nevremenom
i tugom što me kadikad
otimlje,

potom vuče, vuče,
dok me ne svuče

kao jaganjce

za koga propješačiti pola Zagreba
da bih nekome ipak odala
ja sam zaljubljena, ja sam luda

činim podlistak
kako bih se obrazložila,
samoshvatila

potpisujem opčaranje

iznenada
počinjem tvoriti nešto suvislije,
to me tješi

možda se poznajem

za koga se prikrade zloupotreba stiha
vrijedan je
vrata, haljina

potpisujem

kao krvlju orošeno jaganjce
što se koprca pred neizbježnom smrću