Povratna karta | Paula Ćaćić

GRADSKA OMARA

Noći su pepeo. I nisu k’o što su nekad bile niti će biti.
Misli su mi se uležale.
Trebala bih štošta.
Shvatila sam da više nisam ta djevojka sa fotografija.
Ti zasigurno nisi onaj isti iz mojih pjesama, sjećanja.

Noći su pepeo cigare u limenoj pepeljari.
Kroz rebrenice prolaze zrnca vanjske svjetlosti i buka ljudi s ulice.
Postajem tiša no što sam prije znala biti.

Ljubiš li tužne djevojke kao mene?
Oslanjaju li svoju pripitu glavu na tvoje rame?
Noći su pepeo.
Smrvila sam sliku tvoga lica u mislima…
Smrvila sam svaki hod koji je prethodio besciljnom lutanju Zagrebom
u čas kada postaje sablasnim, stranim i hirovitim.
Moja mladost se leluja poput kakva akrobata na drhtavom užetu.

Ljubiš li?