Povratna karta | Paula Ćaćić

NISI ME NIKADA VIDIO

Htjela sam ti se nekako odužiti jutros
poetskim prizorom sebe
kako čitam knjigu
uz plavu zavjesu autobusa
na petom sjedištu u redu iza vozača,
s bijelom mrljom
i skorenim žvakaćim gumama
na naslonu do prozora.

Nisi me nikada vidio
onako kako si trebao;
s vjetrom u kosi
i klempavim uhom što proviruje,
a kako sam samo vjerovala
u sklonost sudbine
simpatičnim podudarnostima.

Nisi me nikada vidio
onako kako si trebao;
sa suzom poteklom
iz lijevoga oka.
Nikada ti nisam ispričala
o čupavom starom mrkom
bogu moga djetinjstva
i o zamišljanju
pluća i duše
u obliku suze
jarko žute boje.

Nisi me nikada vidio
onako kako si trebao;
stoga ne žali
za mojim odsutnim
pogledom,
jer ne bi ni mogao
opaziti
dokle seže
tuga
u meni
kada
spuštam glavu
ili
uspravno hodam
grabeći brzim korakom
pločnik
trseći se
da sam stranac
u svome gradu,
iako me ljudi gledaju
domaćim obzirom,
a siloviti prolaznici
znaju se okrznuti
o moje rame.

Nisi me nikada vidio
onako kako si trebao;
na kiši ljudi su ljepši.