Povratna karta | Paula Ćaćić

JEDINO KADA ZAŽMIRIM

Starac koji sjedi na tronošcu.
Dječak koji trči pored konja.

Dvije slike koje su se odavno razišle
te mi se počinju posthumno javljati

to su posljednji trzaji prošlosti
u ovakvoj otkrhnutoj sadašnjosti
gdje se mora pažljivo reći
sad
i
stoj.

Stoj, čovječe!
Nemoj biti onaj mjesec koji prati
djevojčicu dok se vozi u autu.
Stoj i ne budi vrijeme!

Odvoji se od vremena.
Jer ni ja se ne umijem razlagati na:
živo i neživo,
lako i teško,
zagonetno i kristalno jasno.

Udovi su mi kratki,
oči razrogačene,
šetnje hitre.
Danas.
I jučer.

Ali sutra neće.

Odmakne li se tišina od svoje mrtvosti,
kladim se da će nalikovati
na melankoličan zamak.

Udovi su mi kratki,
jedino kada zažmirim.