Povratna karta | Paula Ćaćić

ZAPISIVAČICA

Tata je više puta rekao:
„Tko ne zna plivati, taj ne vjeruje nikome.
Jer da bi znao plivati moraš vjerovati vodi.“

Ovo je moje tijelo, pomišljam.
Moj ožiljak, moji madeži, zablude i opčinjenosti.
Dok ležim u kadi i nerazumno buljim u strop,
te potom u rupice odvoda, pretražujem stanje svijesti.
Voda se čini zelenom.
Polako pored svojih bedara mičem prstima
izazivajući valove, ljuljanje pjene i sve one uspomene
na more, na ležanje na vodi,
i ponovo znam kako je vjerovati
… vodi.

Zgrćem kosu s leđa poput kakve zavjese
i prilazim im dlanom straga, držeći bijeli sapun.
Naherena sam nad svojim postupcima.
I doista, bila sam pristupačna sebi,
valjda se u svemu tome krilo zadovoljstvo.
Bez prilagodbe, prihvatila sam se.
Misli su se zgustile i uobličile u ovalne prozore.
Grozničavo gledam vrškove prstiju na stopalima.
U opruženom položaju pribrala sam se;
odsutna, podalje od mokrih bijelih pločica,
oljuskane slavine, nisam ni pokušala zažmiriti.

Ovo je moje tijelo.
Koliko god izgledalo zrelo, na nekim mjestima
još uvijek nastaju nespretne ogrebotine.
Ja sam još uvijek ono dijete
što je ljeti ponosno nosilo kraste na koljenima.

Ovo je moje tijelo.
Ovo sam ja.
Ne bojim se priznati da je dugo trebalo
da zacijeli svaki trag nekadašnjeg dodira,
neopreznosti, nepromišljenosti.
Zato kažem da jesam naučila mnogo
o sebi i nekim stvarima.
I ne tvrdim to puna sebe niti posve bistra,
samo smatram i štogod napišem.
Zapisivačica sam osjećaja, ništa više.