Povratna karta | Paula Ćaćić

NEŠTO JAČE

Nešto njiše u meni
posljednja svjedočanstva,
opažanja,
zamrznute trenutke.

Nešto je jače od mene
i odaziva se na vapaj
poput mačke.

Pluta iznad svega,
odiše samosvjesnošću,
nešto jače od mene.

Poljupce odsada odlažem u ladicu,
na sigurno, suho i privatno mjesto.
Sjećam se nasmijane djevojke,
ona je vladala
i prenosila
sjaj svojih očiju na druge,
kako bih ju ikad zaboravila!
Gdje li ona skriva poljupce?
Pod vjeđe,
u njedra,
za uhom
ili pak među nožnim prstima?

Ispijam gorku čašu,
sada sam živa,
sada vladam ja;
sobom, situacijom, prostorijom.
Oči snene odaju
kako sam pomalo tužna.

Nešto jače od mene
tišti me, zadobiva na prvu
i padam
nemilice,
padam, dragi,
pridrži čašu,
smijem se,
zaboravila sam da je plastična.

Ruke su bitne,
al’ noge još više,
valja se uspjeti održati,
pridržati se
o vlastite poljuljane misli,
valja se osmjehnuti
krivom utisku koji stvaram
i reći:
Hej, ljudi, ja sam ipak živa!