Povratna karta | Paula Ćaćić

KADA PTIČJI LET ZATREPERI NEBOM

Nikada neću biti ona koja zna razlikovati
ptice po perju i stabla po deblu,
ali znat ću se prerušiti u ponositog jastreba
i tako, poput njega sjediti na grani,
sjediti i gledati u taj bijeli svijet,
u tu sasvim hladnu čistinu.

Dok mi snijeg škripuće pod nogama,
a sve je mrtvo urešeno zubima zime,
nehotice zaboravljam…

Siječanj.
Nedirnut. Nov.
Zove te da ga okaljaš,
pa i sebi slažeš što god.

Nije mi mrzak mjesec bjelina,
iako priziva maskenbalske vragove
i prozračuje odškrinute sanduke prepune starinskih halja.

Bezvoljno odlučujem samo sjediti i gladiti kosu.
Osmijesi od jučer već su se izlizali u sjećanju.
Ostavljaš mi kartu za vlak kao uspomenu
i nesvjesno se smiješiš tabli na kojoj piše Bosut.

Privučeni nečim tajnim
odabiremo postati vodiči za nepoznato,
ustoličeni sokoli na prijestolju šumskih putova.
Pomičemo se ka vrevi misli…
Nastavljamo potiho kipjeti.