Donjodravska obala | Drago Hedl

ČETVRTO POGLAVLJE

otkriva kako se svake jeseni Dadina majka i
Ivičina baka posvađaju zbog oraha u dvorištu

Ulazak u svijet odraslih bio je prepun uzbuđenja. Ne samo što mi je bilo dopušteno odlaziti u zajednički zahod i nedjeljom kod Husekovih slušati Veselo veče, već bi mi te jeseni, izjutra odmah nakon ustajanja, omama u ruke gurnula crvenu kanticu s poklopcem i drvenom drškom, i poslala da uz dravsku obalu, na štehu, čim kompa pristane, dočekam Antiku i njegovu ženu Roziku koji su iz Derfla, sela na lijevoj obali, svakog jutra na donjogradsku tržnicu donosili mlijeko, sir, jaja, povrće i voće. Čim bi komparoš Karčika privezao skelu uz mali drveni šteh, postavljen na deset praznih metalnih buradi koja su ga držala na vodi, Antika bi se u trenu, vješto gurajući bicikl uz stepenice, popeo do obale i iz velike aluminijske kante šeflom mi usuo mlijeko. Potom bi se do obale dogegala i Rozika, s tri pletene korpe – jednoj na glavi, a druge dvije u rukama – i uvijek mi tutnula jabuku ili krušku, ponekad vezicu mrkve ili glavicu kupusa. Ali najviše sam volio kada bih dobio jaje, pa sam s kanticom mlijeka u jednoj i jajetom u drugoj ruci veselo odskakutao uz nasip prema kući, dok bi Antika dvije velike korpe tovario na bicikl, a Rozika s onom trećom na glavi krenula prema tržnici. I sav radostan, držeći jaje u ruci, kao da se radi o rijetkom trofeju, uzviknuo još s uličnih vrata:

– Omama, omamice, pogledaj što sam dobio!

– O, danas će bit dobar fruštuk.

Konopcem je zavezala vreću s travom iz koje je netom nahranila kuniće u malim zečinjacima. Volio sam ih, onakve bijele i crvenooke, i često sam znao davati im listove maslačka, pa bih se smijao gledajući kako miču ustima, ispod dugih rijetkih brkova. Bilo mi je žao kad bi otac izvukao kunića iz kaveza namijenjenog za nedjeljni ručak, uhvatio ga za stražnje noge i tresnuo mu glavom o stablo oraha. Ali bih svejedno pojeo pohovani batak, kad bi ga majka, čim bih pojeo juhu, zajedno s krumpirom stavila u moj tanjur.

Baka je izvadila cigaretu iz usta i stavila je na rub stolice, uzela jaje pa se uputila u kuhinju. Iz velikog crvenog lonca s bijelim točkicama izvadila bi žlicu masti, stavila je u tavu, udarila jaje o rub štednjaka i istresla ga u vrelu mast. Prekrasni miris ispunio bi našu malu kuhinju, a omama je već rezala šnitu kruha i zapjevala:

– Da je bar još malo špeka, da ti fruštuk bolje šmeka…

Omama je bila najveselija osoba u cijeloj Donjodravskoj obali. Bila je blage ćudi i nasmijana, uvijek dobre volje i nikada se nije svađala sa susjedima, čak ni u jesen kad bi iz zelenih džepova dviju krošnji oraha, zaljuljanih vjetrom, u dvorištu počeli ispadati okrugli smeđi plodovi. Ta su dva stabla davala posve različite plodove: jedan je rađao velike orahe s mekom ljuskom, a drugi sitne s tvrdom, teško lomljivom. Prvi je bio nasuprot našeg dijela kuće, a drugi uz stan Husekovih, pa se svake jeseni zametnula oštra kavga što kome pripada. Husekova je žena tvrdila da svi orasi koji padnu na njihov dio dvorišta pripadaju njima, a moja je mama objašnjavala da su naši oni veliki s mekom ljuskom, jer to stablo raste na našoj strani. I tako smo se s Husekovima posvadili svake jeseni, naljutili se na njih i ne bismo razgovarali nekoliko tjedana. Meni je to najteže padalo jer se, dok je trajala ljutnja, nisam smio igrati s Ivicom, mada sam mu, dok bi sjedio na noši, siguran da me mama ne vidi, znao prići s vrećicom klikera, pa smo se igrali nastojeći šarene staklene kuglice što bliže kažiprstom gurnuti do crte koju sam kredom povukao na ciglama popločenom dvorištu.

Ali posljedice svađe imale su i dobru stranu: dok s Husekovima nekoliko tjedana nismo razgovarali, ni ja ih, poput mame i tate, nisam pozdravljao. Nisam im kao obično, kad bih ujutro ugledao Ivičinu baku, ili kad bi se stari Husek popodne vraćao s posla, morao govoriti „Ljubim ruke“. Nisam volio tako pozdravljati, jer su druga djeca, kad bih s omamom išao na tržnicu, uvijek govorila „Zdravo“. Zato sam nakon svađe s Husekovima bio sretan što bi, tih dana, samo prošao pored njih kao pokraj turskog groblja, kako bi govorila omama za neotesance koji ne pozdravljaju u prolazu.

S Husekovima bismo se pomirili već za dva-tri tjedna, čim bi se orasi osušili i čim bi Ivičina baka u velikoj zdjeli donijela očišćene jezgre, pa s vrata rekla mojoj mami:

– Vidite, susjeda, kaj sam vam donela i sve bum vam dala ak mi zajmite mašinu za mlevenje. A moja mama samo je to čekala, pa je uzela očišćene orahe, no da bi prikrila osjećaj zadovoljstva, hineći da se još ljuti, rekla je:

– To su ionako naši orasi. Stabla su posađena prije nego je vas Husekove onaj prokleti cug dopelal iz Zagorja – narugala bi se majka, ali je produžila do ganjka i bez oklijevanja iz kredenca izvadila mašinicu za mljevenje oraha i dala je susjedi. Tako su opet počeli razgovarati, a ja sam bio sretan – bez obzira na to što sam im ponovno morao govoriti „Ljubim ruke“ – jer sam se opet mogao igrati s Ivicom i jer bismo već sljedeće nedjelje k njima odlazili slušati Veselo veče. Omama tu bi pomirbu uvijek komentirala na isti način:

– Oba je oraha posadio moj svekar Nikola, ali ja se zbog njih neću svađat. Nek pripadnu onom ko ih prvi nađe na dvorištu. I šlus!