Donjodravska obala | Drago Hedl

TREĆE POGLAVLJE

u kojem ujak donosi gusku, brašno, mast, grah i vino

Dugim putem, od Donjodravske obale 11, do željezničkog kolodvora u Gornjem gradu, otac me gurao na taličkama koje smo tog nedjeljnog jutra posudili od Lorenza. Tamni oblaci u sivo su obojili jutro. Kiša je počela jučer, još dok je na drugoj strani neba bilo vedro, pa je omama rekla da sada vrag tuče svoju mater.

– Kad sunce sja, a kiša lije, vražja mater fasuje – rekla je i brzo počela skupljati veš sa žice, razapete između dva oraha i šprajcerom poduprtom u sredini.

Jučerašnja kiša je ohladila zrak, a barice uz cestu prekrio je tanak, prozirni sloj leda. Osjećao sam studen kako prodire i štipa kroz moj isprani džemper i hlače na hozntregere, koji su nogavice podizali dobrano iznad gležnja, pa sam svako malo skočio s talički i, cupkajući uz oca u plitkim cipelama, gurao ih neko vrijeme, da se zagrijem.

– Trebao si obući kaputić koji je poslala teta Irma. Zima je na pragu, miriši na snijeg.

Nisam ništa odgovorio. Mrzio sam taj roza kaputić, i nadao se da će topla jesen potrajati i da ga neću morati ni obući. Ali već je zahladilo. Bio sam nesretan, nije mi se sviđala ružičasta boja, toliko nalik boji haljinica kakve su nosile djevojčice iz razreda. Još sam više prezirao onu sjajnu, mjedenu dugmad.

Vlak kojim je dolazio ujak stizao je petnaest minuta iza deset, ali mi smo na kolodvoru bili mnogo ranije. Veliki sat na staničnoj zgradi, iznad table na kojoj je latinicom i ćirilicom pisalo Osijek, pokazivao je da valja čekati još pola sata. Bilo je tek nekoliko ljudi na peronu, koji su, kao i mi, čekali vlak iz Slavonske Požege. Sjedio sam na taličkama dok je otac šetkao peronom.

– Malo smo uranili. Ali bolje da mi pričekamo ujaka, nego on nas.

Nisam znao hoće li s ujakom doći i bratić Zlatko. Bio je stariji od mene dvije godine i jedini u familiji koji je obožavao Ruse. Kad su nas posjetili za Uskrs prošle godine i donijeli dimljenu plećku, kojom smo se potom sladili danima, Zlatko je stalno pričao o Rusima. Imaju najbolje tenkove, motori koje naprave neuništivi su, a puške su im bolje od američkih. A tek satovi! Švicarci se mogu sakriti.

Ujak Mato pričao je tati kako se Zlatko družio s unukom njihova susjeda, čiji je sin bio oficir. Nakon rata školovao se u SSSR-u, a onda, 1949. – jer je previše veličao Sovjetski Savez završio na Golom otoku. Odležao je pet godina i kad se vratio obitelj mu se raspala: sina je poslao djedu u Čaglin, a on se ponovno oženio, otišao nekamo u Liku, i više za njega nije mario. „Zaludio ga je Rusijom, to je sve što mu je ostavio“, rekao je ujak ocu. „A on to prenio na Zlatka, pa ovaj priča samo o Rusiji“.

Grozio sam se pri pomisli da ću večeras, ako s ujakom dođe i moj bratić Zlatko, morati s njim dijeliti ionako tijesni ležaj. Bio sam siguran da me majka ne bi pustila spavati kod Zdravka, na njegovom prostranom kauču, neusporedivo većem od mog krevetića. Zato je nisam ni pitao. Znao sam da bi rekla: „Ako se tata i ja možemo zgurati na jednom kraju kreveta, da bi na drugom spavao ujak, a znaš koliki je on, možeš i ti podijeliti krevetić sa Zlatkom“.

U oblacima bijelog dima parna je lokomotiva uletjela u stanicu i počela se zaustavljati uz škripu kotača. Odmah sam spazio ujaka čim je, onako gorostasan i s ogromnim trbuhom, zakoračio na stepenice vagona. U jednoj je ruci držao jutenu vreću, u pod drugom gusku. Kad je stao na peron, prije nego što smo došli do njega, kondukter mu je dodao još jednu vreću, pleteni sepet, poveći demižon i crvenu limenu kantu s poklopcem. Laknulo mi je kad sam vidio da Zlatko nije došao s ujakom.

– Sunce mu kalajisano, jedva me s ovim primili u vlak – rekao je ujak veselo, glasno se nasmijao i kondukteru nešto tutnuo u ruku. Ocu je gurnuo gusku, a mene ščepao ispod pazuha, podigao u zrak i poljubio, očešavši mi obraz oštrom bradom.

– Nešto si mršav, morat ćemo te malo udebljati. Više slanine, kruva i luka i bit ćeš prava momčina.

Volio sam ujaka jer je, kao i omama, uvijek bio dobre volje. Onakav velik i jak, svako bi se malo grohotom nasmijao i držao se rukama za stomak. Mogao je sam podići zadnji dio traktora, a u seoskoj gostionici rado je pristajao na opkladu da će s dvojicom bilo kojih momaka odmjeriti snagu, puštajući im da zajedno pokušaju oboriti njegovu ruku. Uvijek je pobjeđivao. Jednom, na vašaru u Požegi – pričao je ujak nakon pete čaše vina kad je prošlog Uskrsa zajedno s mojim bratićem bio kod nas – neki je Cigan doveo medvjeda i pitao tko će se za hiljadu dinara hrvati s medvjedom, nudeći da će onom tko medvjeda obori na leđa dati trostruko više. I, naravno, javio se ujak.

Zavezanog lancem oko zadnje noge, Cigan je medvjeda štapom natjerao da se uspravi, a ujak mu prišao, obuhvatio ga onim ogromnim, rutavim rukama, naglo ga povukao k sebi i toliko snažno stisnuo da se čulo neugodno puckanje, kao da se lomi mlado stablo. Medvjed se stropoštao na zemlju.

Cigan ga je udarao štapom i tjerao da se podigne, no medvjed je bio bespomoćan. Zadnje noge bile su mu ukočene, a prednje se trzale, dok je hroptao i dok mu je pjena izlazila na usta.

Ujak se uhvatio za glavu. Shvatio je što se dogodilo. Slomio mu je kičmu. Pozvali su lovce pa su ustrijelili medvjeda da mu prekrate muke. Cigan je plakao i govorio kako će bez medvjeda propasti jer je s njim zarađivao kruh svojoj velikoj obitelji. Žalostan i snužden, ujak ga je zagrlio, skinuo sat s ruke i dao mu ga zajedno sa svim novcem iz novčanika. Pričao je kako su o tome pisale novine, govorio da negdje u kutiji s dokumentima i obiteljskim slikama ima sačuvan taj članak, ali ga nitko nije vidio, pa je mama – kad je ujak otišao priču proglasila izmišljenom.

– Uvijek je volio pretjerivat – rekla je majka. – Gdje čovjek može slomit kičmu medvjedu? Mato je snažan, al medvjed je medvjed.

Sada, držeći me jednom, a demižon drugom rukom, ujak je veselo čavrljao cijelim putem.

Dvije vreće, velika crvena kanta i sepet na kojima je povezanih nogu i krila sjedila uplašena guska, jedva su stali na taličke.

– Ovo je milošće od nas – rekao je majci kad smo stigli kući. – Vreća krumpira, vreća brašna, luk, grah i nešto jaja u sepetu, kanta masti, demižon vina i ovaj prgavi gusak, sunce mu kalajisano.

– O, bože…

– Što plačeš sestro, niko nije umro.

– Sad kad smo dobili masti i brašna, imamo sve što je potrebno za langošice. Od cvajera bit će još bolje nego od nulera – rekla je veselo omama, iz ganjka donijela zdjelu, u nju usipala malo mlijeka, dodala germu i brašno i počela mijesiti tijesto.

– Gdje je mali?

– Za kaznu je osto u Čaglinu. Nakupio jedinica u školi, pa ga nisam htio povest. Mangup, ljenčina, šta da ti kažem. I nikako da ga okrenem od tih Rusa. Onaj komšijin unuk par puta ga pošteno izlemo i više se ne druže, ali on i dalje: Rusi, pa Rusi. Sunce ti kalajisano, ne mogu to više slušat.

Majka je izvadila čaše i iz demižona natočila vino ujaku, tati i omami.

– Nije kršteno. Nismo imali vode, presušio nam potok – smijao se ujak grohotom.

Otac je otpio gutljaj i rekao:

– Ajnc a.

– Sad mogu i ja probat dok se tijesto digne. Šnaps mi je draži, al i vino šmeka.

S ogromnim ujakom, koji je sam zauzeo dio između šparherta i stola, naša je kuhinja bila posve puna. Omama je stajala s druge strane stola, uz zdjelu s tijestom pokrivenu krpom, a ja sam se gurao između majke i oca.

Mast se topila u tavi, špricajući sitne kapljice po šparhertu. Omama je među dlanovima mijesila komadiće tijesta i, kad bi ih dovoljno stanjila, stavljala ih u vrelu mast. Tijesto je cvrljilo na masti, miris langošica ispunio je kuhinju.

– Tako volim kad smo svi na okupu – rekla je majka.

Langošice su se topile u ustima, majka je natočila još po čašu vina, a ujak je ponovo započeo svoju omiljenu priču kako se hrvao s medvjedom na sajmu u Požegi.

– I tako zgrabim ti ja međeda, sunce ti kalajisano, privučem ga k sebi i stisnem ovim mojim ručerdama…

Stišao sam glazbu na tranzistoru, pomno slušajući ujaka.