Donjodravska obala | Drago Hedl

TREĆE POGLAVLJE

Žena iz socijalne službe vodi Evicu
u najbolji dom za ratnu siročad u Jugoslaviji

Prepoznao sam ga čim je otvorio ulična vrata.

Miris rascvjetanih ringlova dopirao je iz vrtova Vodeničke ulice. Ivica je sjedio na lonki ispod oraha i prebirao zelene resice otpale s grana, slažući ih u hrpice. Evica, Zdravko i ja nakon škole igrali smo Čovječe ne ljuti se na malom stoliću ispred naših zečinjaka. Majka je, svako malo, premještajući tepihklofer iz lijeve u desnu ruku, snažno udarala po sagu ovješenom o žicu razapetu između dva oraha i svaki put kad se čulo „puuuf“, uzvitlao se oblačić sivkaste prašine. Proljetno sunce sve nas je, kao guštere, izmamilo na dvorište. Tata je cijepao drva, a omama gulila krumpir, dovikujući se s Ivičinom bakom, koja je oprana stakla na prozorima sobe u kojoj je nekoć stanovao Juraj glancala novinskim papirom. Prodorni glas tete Eme iz susjednog dvorišta nadjačavao je glazbu s mog tranzistora. Voljela je pjevati opere.

– A sad moja omiljena arija Elizabete iz opere Tanhojzer – najavila je teta Ema glasom kakvim su govorili spikeri na mom tranzistoru. Nakon pauze od nekoliko sekundi zaorilo se:

Dih tojre hale gris ih vider
fro gris ih dih, gelibter raum!

Kad je kepec u crnom odijelu ušao u dvorište nastao je tajac, samo se još čuo sopran tete Eme:

In dir ervahen zajne lider
unt veken mih aus distrem traum.

Odijelo kepeca bilo je isto ono koje mu je provirivalo ispod kaputa kad je na Kuštrinom sprovodu držao govor. Pratila ga je žena u sivom kostimu s naočalama na nosu, čija su stakla ličila na ono s vojničke baterijske lampe kakvu je imao Trendo, a Zdravko je kradom donosio da njome, na ciglom flastrovanom dvorištu, usmjeravajući sunčeve zrake, pržimo mrave.

Dolazak neočekivanih gostiju na Donjodravskoj obali 11 život je zamrznuo u sekundi, kao kad se u Slaviji pokvari kinoaparatura pa se film odjednom prekine i svi se glumci ukopaju u mjestu: Tatina sjekira ostala je u zraku, majčin tepihklofer prilijepljen za sag, omami je ispao napola oguljeni krumpir, Zdravku kocka zastala u ruci, a Ivica se zagrcnuo rekavši „gooo“ i progutao ono „tooof“. Njegova baka u trenu mu je obrisala guzu, navukla gaćice i hlače, a lonku hitro odnijela u dvorišni zahod. I stala ukopana kao kip.

– Dolazim iz socijalne službe. Ko je ovdje predsjednik kućnog savjeta? – strogim je glasom upitala žena u sivom kostimu. Imala je veliku crnu punđu ukroćenu s nekoliko harnadli. Ivičina baka prikrala se do omame i škiljeći promatrala ženu s punđom.

– Bio je gospon Kuštro, al je umro– rekla je omama.

– Imate li zamjenika?

– Ja sam, Justina Kenig.

– Dobro, drugarice Kenig, mi ćemo danas zapečatiti stan u kojem je živjela obitelj Kuštro. Vi ćete biti odgovorni i ako vidite da je netko skinuo pečat, prijavit ćete miliciji. Bit ćete prisutni kada budemo pregledali stan, popisivali stvari i napravili zapisnik. Je li djevojčica ovdje?

– Ostavite nam barem njene stvari – rekla je omama, pokazujući prstom na Evicu.

– Djevojčica će s nama. Najnužnije stvari će ponijeti – uključio se kepec. – Bit će smještena u dom za ratnu siročad u Zrenjaninu. Tamo će ići u školu, imat će sve što je potrebno.

Evica se stisnula uz mene i čvrsto me uhvatila za ruku. Drhtala je, gledajući uplašeno onim velikim, očima crnim poput ugljena.

– Ako se sjećate – kad sam držao govor na grobu druga Kuštre, obećao sam da ćemo se pobrinuti za njegovu djecu.

– Ostavite je ovdje. Mi ćemo brinut o njoj kao i dosad, kod nas je na košti – rekla je omama.

– Drugarice Kenig, o tome nećemo diskutovati. Pođite s nama da pregledamo i prekontrolišemo stan, popišemo stvari i sastavimo zapisnik. Djevojčica neka spremi ono što će ponijeti.

Evica je zaplakala, skočila sa šamlice i objeručke zgrabila skute moje majke.

– Pođimo prema stanu obitelji Kuštro – naredila je žena s punđom pa, kao vojnik, odlučno krenula od uličnih vrata prema omami.

– Evica će ostat s nama – rekao je otac, naslonjen na sjekiru.

– Tebe, druže, nitko ništa nije pitao.

– Ostat će s nama – ponovio je otac odlučno.

Majka ga je uplašeno pogledala. Evica se tresla, glave zabijene u majčinu haljinu.

– Nemoj, druže, da moram zvati miliciju. Ne ometaj narodnu vlast dok postupa.

Majka je stavila kažiprst preko usana, pokazujući ocu da šuti. Omama je krenula prema Kuštrinom dijelu kuće, a žena u sivom kostimu odlučno ju je slijedila. Kepec je klipsao za njima.

– Ima punđu kakti Titina Jovanka – šapnula je majci Ivičina baka, čim je mala povorka odmakla nekoliko koraka.

Stajali smo na dvorištu šuteći. Tepih na žici razapetoj između oraha njihao se na blagom povjetarcu. Iz krošnje oraha oglasio se par grlica.

– Gu, gu – gukao je Ivica, gledajući u krošnju.

Omama je nakon petnaestak minuta prva izašla iz Kuštrinog dijela kuće. Za njom čovjek u crnom odijelu, pa žena s punđom. Zatvorila je vrata, iz torbe izvadila pečatni vosak, oblikom nalik na kredu kakvom smo pisali u školi. Upalila je žigicu, zagrijala ga, prislonila na vrata šareni konac i vosak nakapala na vrata. Potom je prislonila mjedeni pečat i čvrsto ga stisnula. Zatim je povukla konac do okvira vrata, pa na njegov kraj također stavila nekoliko kapi voska i stisnula pečatom. Kad se uvjerila da vosak na oba kraja čvrsto drži šareni konac, rekla je omami pokazujući na komad papira:

– Potpišite ovdje.

Omama je pod mišku stavila smotuljak Evičine odjeće, prislonila papir na okno prozora, potpisala se i pružila list ženi s punđom.

– Ovaj ćeš pinkl ponijet sa sobom – kazala je omama Evici. – Rekli su da je to dovoljno i da ćeš sve drugo dobit u domu. Dijete drago, nek ti je sa srećom.

Evica se ponovo rasplakala i još čvršće se pritisnula uz moju majku.

– Idemo – žena s punđom je energično povukla Evicu.

– Moraš ići, dušo. Bit će ti dobro tamo gdje ideš.

– Dom za ratnu siročad u Zrenjaninu među najboljima je u Jugoslaviji – rekao je s vrata čovjek u crnom odijelu.

Otac je blijed kao krpa stajao uz panj za cijepanje drva, dok je dvoje ljudi odvodilo Evicu.

Nešto je na njemačkom rekao omami, a ona je samo odmahnula rukom, prozborivši tiho:

– Još jedan manje na Donjodravskoj obali 11. Juraj, Kuštro, Stipe, Veronika, sad i Evica. Tko je sljedeći?

Dok su Evica i ono dvoje odmicali prema Aksmanovoj kući, teta Ema iz susjednog dvorišta, ne znajući što se dogodilo, veselo je najavila:

– A sada arija Elze iz opere Loengrin.

Nakon nekoliko sekundi zaorio se njen sopran:

Ajnzam in triben tagen
hab ih cu got geflet…
des hercens tifstes klagen
ergos ih im gebet.

– Gu, gu – oglasio se Ivica, prstom upirući na dvije grlice kad su se premjestile s jedne na drugu granu oraha.