Donjodravska obala | Drago Hedl

TRINAESTO POGLAVLJE

Špiclova zanima što će Stipi stričeva
koverta poslana iz Njemačke

– Zovi baku – rekao je poštar Franjo i iz snopa pisama izvukao bijelu kovertu. Bilo je to stričevo pismo. A omama, koja je sjedila u dvorištu, čula je poštara i izašla na ulicu. Lorenz je cupkao i viknuo sestri Emi koja je ispred uličnog vodovoda čavrljala s Ferdom:

– Frau Justa je dobila pismo, mi opet ništa.

A kad smo u dvorištu sjeli pod orah i kad je omama otvorila pismo, pružila mi je kovertu.

– Možeš je dat Stipi, mada ne znam što će mu.

List papira bio je presavijen dva puta i u njemu staniolski omot od čokolade iz kojeg je omama izvukla 20 dojč maraka. Omama je rekla da stric u pismo stavlja staniol jer je neproziran, pa kad se koverta okrene prema svjetlu ne može se vidjeti ima li unutra novčanica. A ja bih uvijek onjušio staniol, i uživao u mirisu čokolade koji je na njemu ostao. Dvadeset dojč maraka omama je stavila u džep svog crnog klot-mantila, onaj u kojem je držala Hoffmannove kapi, i počela čitati.

Odjurio sam do Stipe. Sjedio je s braćom Bilek na bentu i nešto su pričali. Prestali su kad sam se približio.

– Evo koverte.

– Skini marke. Meni ne trebaju.

– Takve već imam.

Zagledao se u poleđinu koverte i počeo slovkati:

– B-e-r-g s-t-r-a-s-s-e 23, S-c-h-e-i-n-f-e-l-d. To mi treba! – rekao je zadovoljno.

Otkinuo je komad koverte na kojem je bila napisana adresa, a ostatak zgužvao i bacio u Dravu. Gledao sam ga začuđeno. Danima je čekao kovertu, a kad ju je napokon dobio, završila je u Dravi.

– Ne filozofiraj i ništa ne pitaj – opomenuo me. – Evo ti marka koju sam obećao. Sad smo kvit. Slobodan si, možeš ići. Kifeli!

Produžio sam do Ribarskog. Onaj s brčićima, u crnoj kožnoj jakni, sjedio je i čitao novine.

– Hoćeš li sad grenadinu? – upitao je i glavom Lazi dao znak da donese piće. Presložio je novine.

– Sjedi.

– Ima li u tim novina Rip Kirby? – upitao sam ga.

– Nema. To je Borba. A što si to maloprije dao Stipi?

– Kovertu.

– Kovertu?

– Rekao je da skuplja koverte, a on je meni dao marku.

– Kako skuplja koverte kad sam vidio da ju je zgužvao i bacio u Dravu.

– Rekao je da mu treba samo adresa s poleđine.

– Tko je poslao pismo?

– Moj stric iz Njemačke.

– I što će Stipi njegova adresa?

Nisam znao što bih odgovorio, ali u tom se trenutku pojavio Lazo s grenadinom.

– Treba li čaša? – upitao je, a čovjek s brčićima odmahnuo je rukom. Lazo je produžio do sljedećeg stola za kojim je sjedio mladi par, a onda se hitro vratio do našeg.

– Ona pije kruškovac – rekao je čovjeku u kožnoj jakni, glavom pokazujući na ženu u haljini s cvjetićima. – Bit će tu svašta. Krenu li kompom preko Drave, pripazit ćeš na gostionicu dok se ne vratim.

– Samo se nemoj previše približiti. Da ne prođeš ko zadnji put. Čuvaj oko – rekao je Lazi čovjek s brčićima.

Pio sam grenadinu i uživao. Bilo je to prvi put da sam u Ribarskom domu sjedio sâm, bez omame. Osjećao sam se odraslim, ravnopravan čovjeku s brčićima i Karčiki, komparošu, koji je upravo sjedao za stol do našeg. Skelu je privezao za drveno pristanište i rekao gostima u Ribarskom domu:

– Deset minuta pauza, pa ćemo preko.

Čim je Lazo ugledao Karčiku i vidio da u ruci drži žemičku, donio mu je zdjelicu i čašu vina. Karčika je pažljivo, na podjednake komadiće, trgao žemlju u zdjelicu, a kad je završio, sve je zalio vinom. Pričekao je nekoliko minuta da se žemlja dobro natopi pa je komadiće, s kojih se cijedilo vino, prinosio ustima bez zuba. Kad je pojeo i posljednji, prinio je zdjelicu ustima i glasno posrkao preostalo vino.

– Daj još čašu vina. Sad mogu popit kad sam ovako dobro ručo.

Nasmijao se svojim ogromnim ustima, koja su, bez ijednog zuba, izgledala još veća. Pijuckao je vino i pogledavao na sat.

– Idemo – rekao je podigavši se sa stolice, a za njim je krenulo nekoliko piljara s praznim korpama u kojima su jutros na tržnicu donijeli povrće i voće. Ustao je i onaj mladi par. Lazo se uzmuvao, skinuo bijeli konobarski kaputić i zatvorio vrata gostionice.

– Pripaz malo – rekao je i namignuo čovjeku s brčićima, pa otrčao za putnicima koji su već bili na skeli.

Tek što je kompa zaparala Dravu, ostavljajući iza sebe tanku srebrnu brazdu, pojavio se Trendo. Skočio sam da ga pozdravim, a on je samo kimnuo glavom i sjeo za naš stol.

– Tako se pozdravlja starešina – rekao je i obratio se onom s brčićima:

– Za danas je gotovo. Popit ću pivo dok se Nevenka vrati s posla, a onda se bacam na pasulj. Nabavio sam suva rebarca, ima posle da gruva teška artiljerija.

Otkopčao je opasač i skinuo kapu ispod koje se rasula crna gusta kosa.

– Gde li se Lazo zadeo? – upitao je.

Čovjek s brčićima pokazao mu je na drugu obalu. Karčika je upravo privezivao kompu, a piljari iz Derfla i onaj mladi par hodali su uz obalu. Lazo je neko vrijeme oklijevao pa je i on izašao i uputio se za mladim parom. Piljari su se stepenicama popeli uz nasip, a onda se spustili prema selu. Na obali, na putu prema šumarku, Lazo je na pristojnoj udaljenosti slijedio mladi par. Malo je zastao, pričekao da odmaknu pa, šuljajući se, nastavio prema šumarku.

– Matori kojn – rekao je Trendo. – Više niš ne može, al voli gledat.

– Vrag će mu biti kriv kad opet zaradi šljivu na oku – rekao je čovjek s brčićima.

– Obični matori kojn. A baš bi mi bio merak popit pivo.

– Sad se odi igrat – rekao mi se špiclov.

Iskapio sam grenadinu do dna i spustio se prema rijeci.

– Moraš mi pomoć – čuo sam kako čovjek s brčićima govori Trendi. – Tiče se njegovog oca.

Kidnuo sam nasipom uz prugu, na kojoj su, kao i uvijek, stajali teretni vagoni. Stipe i braća Bilek još su na nasipu sjedili i razgovarali, pa sam odustao igrati se vodene duge, mada sam već ubrao trsku, namjeravajući vrh umočiti u malenu posudu s masnom, gustom tekućinom nad kotačima vagona. Provukao sam se na drugu stranu pruge da me ne vide i sjeo u malu drvenu kabinu kakve su imali neki od željezničkih vagona. U njima su, rekla mi je omama, putovali željezničari, pratioci vlaka, od jedne do druge stanice. Sjeo sam na metalnu klupčicu i zamišljao kako putujem. Nikada se još nisam vozio vlakom, ali sam bio siguran da to mora biti lijepo i jedva čekao da za Božić s majkom i ocem putujem u Vrbovu, kamo su me obećali povesti, da vidim baku koju nisam zvao omama i jedinog djedu kojeg sam imao.