Donjodravska obala | Drago Hedl

PETO POGLAVLJE

u kojem špiclov hvali Dadu da je dobar Titov pionir

Kunić je ležao na dvorištu ispred zečinjaka. Stražnje noge su se tresle, kao da ih prolazi lagani grč. Iz usta i ušiju potekla je krv stvarajući majušne crvene mlake. Otac je o nisku granu oraha objesio dvije kuke, podigao kunića i na kraju njegovih stražnjih nogu oštrim nožićem napravio proreze, pa ga vješto okačio. Potom je, odmah ispod proreza za kuke, lagano povukao nož, a onda uhvatio kožu i zajedno s krznom, onako kako se guli banana, oprezno vukao nadolje. Krzno kunića začas je sličilo na izokrenut kaput, jedan od onih u šnajderaju frau Faler.

Otac je krzno odložio u stranu, rasparao utrobu oguljenog kunića, a još topla crijeva pala su na zemlju. I prije nego što se uspio sagnuti dotrčao je onaj veliki Kuštrin pijetao, sada jedini u dvorištu, nakon što je Husekov, s purpurnom krijestom, proljetos završio u loncu. Zgrabio je kljunom crijeva i odvukao ih prema sredini dvorišta, nakostriješivši se na Eminu mačku koja mu se našla na putu, uplašen da bi mu mogla uzeti plijen. Dvije grahoraste kokice dotrčale su ispod zečinjaka pa su utroje čerupali nenadani zalogaj.

Tata je znao sve. Znao je oguliti i tranširati kunića; popraviti drvenu nogu teti Magdić; znao je pronaći jaja u gnijezdu divljih pataka koje su se gnijezdile u Kopačkom ritu, kamo bismo odlazili u ribolov; znao je produžiti bakrenu žicu i približiti žarulju do Perdukinog stola; imao je izvježbano oko i mogao je pronaći rimski novčić pored kojeg bih ja, gledajući među kamenjem i pijeskom na dravskoj obali, uvijek prošao; znao je napraviti ključ za svaku bravu; znao je nacrtati devu, lava i krokodila; znao je kako se zove koja zvijezda na nebu. I uvijek je bio nasmijan i uvijek bi me pomilovao po glavi kad bismo mu omama i ja, još dok je radio u Ljevaonici, donijeli ručak kada bi ostao prekovremeno, sretan što će tog mjeseca zaraditi više nego obično. Bio je posve crn u licu, samo bi mu vesele oči sjale ispod sloja čađi i fine, mrke prašine, u pogonu gdje se usijano željezo lijevalo u kalupe i uvijek bi me poljubio kad sam mu predao zdjelu s grahom ili satarašom, kupusom ili kraucveklama uz koje bi majka stavila komadić mesa ili slanine, čega za nas obično nije bilo.

Ivičina baka tog mlakog jesenskog popodneva, dok je otac nožem odvajao batkove kunića, a ostatke rezao u komade podjednake veličine kako bi ih majka lakše poslagala u tavu s vrelim uljem, stajala je na vratima, u čudu promatrajući što otac radi.

– Kaj se kod vas meso i petkom jede?

– Grijeh ne ide u usta, već iz usta. I petak može biti svetak.

Pripalila je cigaretu. Nije željela odgovoriti na pitanje.

– Morte bit da vam važni gosti dolaziju.

Majka je u kuhinji prostrla bijeli stolnjak, koji je, kao i tanjure, zajedno s escajgom, štamplicama za rakiju i čašama za vino posudila od gospođe Kašpar. Nismo imali pet jednakih tanjura, čaše su bile rasparene, a majka je htjela da sve izgleda svečano i uredno. U vazu, na sredinu stola, stavila je nekoliko hortenzija ubranih iz grma kraj uličnog vodovoda. Stolicu koja nam je manjkala posudili smo od Kuštre. Naša mala, tijesna kuhinja, nikad nije izgledala tako lijepo. Kad bi došao ujak sa sela ili kumovi Pfister, mama bi stavila obični stolnjak s izblijedjelim cvjetnim uzorkom, a jeli bismo iz limenih i porculanskih tanjura, od kojih je svaki bio drugačije boje i veličine.

No, zapazio sam da na zidu u kuhinji, nasuprot prozora, nema raspela, a u omaminoj i spavaćoj sobi svetih slika.

– Gdje su svete slike?

– Odnijeli smo ih kumu Karlu da popravi okvire i učvrsti staklo.

– A raspelo?

– I raspelo, ti znatiželjni. Svuda gurneš nos. I ne muvaj se oko stola, da ne razbiješ čašu il tanjir. Idi pomoć ocu.

Otac je već istranširao kunića pa je hrpa mesa bila uredno poslagana u veliku plavu šerpu. Pozvao je majku. Preuzela je zdjelu i rekla tiho, ali dovoljno glasno da sam mogao čuti:

– Dobro je da si kupio dvije litre vina. I Flačerovi su kupili dvije i ništa nije ostalo.

Otac je kimnuo glavom i počeo se baviti krznom kunića. Imali smo nekoliko takvih krzna na podu spavaće sobe i bilo je ugodno bosim nogama stati na njih prije nego što bih se popeo u krevet.

Iz kuhinje se ubrzo počeo širiti opojni miris pohovanog mesa. Malo prije sedam, kada je trebao doći učitelj, majka je rekla:

– Sad obuci čistu košulju i hlače u kojima ideš u crkvu, pa odi pred Ribarski dom i kad vidiš učitelja brzo dotrči i javi.

Imao sam važan zadatak. Bio sam uzbuđen i sretan što će učitelj doći k nama vidjeti gdje živim i upoznati moje roditelje i omamu. Odlučio sam pokazati mu knjigu Kroz pustinju i prašumu, koju mi je prije smrti poklonio Perduka, i reći kako bih se i ja ponašao kao Stasio i kako bih štitio Nellu od svih zamki na opasnom putovanju.

Iz razmišljanja prenuo me glas čovjek s brčićima, u crnoj kožnoj jakni, onog kojeg je omama zvala špiclov. Sjedio je u Ribarskom domu i pokazao prstom da dođem.

– Hajde, popij grenadinu. Znam da voliš.

– Ne mogu. Dolazi nam učitelj, pa moram javiti majci čim ga vidim.

– Oho! Baš lijepo.

A onda me strogo pogledao.

– Kad ste ono bili kod Perduke, ti i tata, kad ste mu popravljali svjetiljku, sjećaš se? Odakle je nabavio žicu?

– Donio je iz tvornice.

– Imaš ti dobrog oca. I šta još nosi iz tvornice?

– Jednom je donio komad kože, koji je omama odnijela gospođi Faler. Tu je kožu prišila na laktove rukava tatinog izlizanog džempera.

– Dobar si ti dječak. Dobar Titov pionir – rekao je čovjek s brčićima i kad sam ga htio upitati što znači špiclov, vidio sam učitelja Janka čim je iz Zmaj Jovine skrenuo u Donjodravsku. Potrčao sam uz stepenice, koliko me noge nose, a u ušima mi je odzvanjalo:

– Dobar si ti dječak. Dobar Titov pionir.

– Mama, stiže učitelj Janko! Sad je iz Zmaj Jovine skrenuo u Donjodravsku – povikao sam iz sveg glasa, čim sam otvorio dvorišna vrata.

Ali učitelj nije stizao, pa sam se vratio do stepenica i vidio ga kako razgovara sa špiclovom. Kad me spazio, krenuo je uz stepenice.