Donjodravska obala | Drago Hedl

JEDANAESTO POGLAVLJE

u kojem vatra guta Kožaru

– Kak si? Kak si? – kreštao je papagaj, nervozno skačući na maloj ljuljačci u krletki.

Ivkini su imali lijepo travnato dvorište nad kojim se raširilo veliko stablo trešnje, prepuno plodova koji su rumenili između mrko zelenog lišća. Krletka s crveno-žutom papigom, obješena o granu, sudarala se s oknom prozora njihove dnevne sobe. Druga, u kojoj je bila zeleno-plava papiga, visila je okačena o zid.

– Ovo je Kiki, a ovo Riki – pokazivala je Ivka, upirući prstom u krletku na grani trešnje, potom onu na zidu.

– Kiki i Riki – kikiriki.

Nasmijali smo se, a Riki je kreštao, kao da škripe nepodmazana željezna vrata:

– Kak si? Kak si?

S ulice je dopirao miris lipa. Bio je prvi dan dugih ljetnih praznika. Ivkina mama donijela je dva tanjura, na svakom po šnitu kuglofa. Vadio sam cvebe iz prhkog kolača i stavljao ih na dlan lijeve ruke.

Ivka me začuđeno promatrala.

– Ne voliš grožđice?

– Volim, al pojest ću ih na kraju, da se zasladim.

Smijala se, a sitne pjege na njenom licu, poput zlatnih zrnaca u pijesku, blistale su na niskom suncu. Kad me tog popodneva otac pozvao u Tvrđu, odlazeći gospođi Magdić popraviti drvenu nogu, iznenadio se što sam ga odbio.

– Sigurno je pripremila vanili-krancle s pekmezom od kajsija – rekao je da me namami.

– Ostat ću kod kuće – rekao sam, a on me pogledao iznenađeno.

– Nije baš da se i meni ide, nedjelja je, rađe bih osto i kod Huseka slušo Veselo veče. Al hitno je, ne mogu gospođu Magdić ostavit na cjedilu. A i majci sutra treba novaca.

Švrljao sam po dvorištu, skoknuo do nasipa i vratio se sa stručkom maslačka. Nahranio sam kuniće, pa sjeo ispod oraha.

– Dosadno mi je. Idem do Ivke, vidit njene papige.

– Dobro. Vrati se pred sumrak.

I tako sam umjesto vanili-krancla u polumraku pretrpane sobe gospođe Magdić, slušajući kako otac čekićem ravna lim na drvenoj nozi i zateže kožno remenje, sjedio ispod krošnje Ivkine trešnje, slažući na dlan cvebe iz kolača. Hruštevi su, zujeći, letjeli ispod grana. Jedan mi se zapleo u kosu.

– U srijedu putujem na more – rekla je Ivka. – Poslat ću ti razglednicu. Ti si u Donjodravskoj?

– Da.

– Koji broj?

– Nemamo broja na kući. Neko ga je ukro.

Osjetio sam kako mi obrazi rumene, pa sam brzo sagnuo glavu skupljajući jezikom cvebe s dlana.

– Svašta!

– Napiši broj 11. Poštar će već znat.

Sumrak se lagano, kao kad iz lastavičjeg gnijezda zrakom zapleše perce, spuštao na krošnju trešnje. Ivkine pjegice, kao da ih je upilo zalazeće sunce, posve su nestale s lica.

– Tebi ne smeta što sam pirgava?

– Uopće.

I baš kad sam skupio hrabrosti da joj kažem kako mi se sviđa njeno pjegavo lice i njena kovrčava riđa kosa, limena ulična vrata bučno su se otvorila. Čovjek u vatrogasnoj uniformi zagrmio je s vrata:

– Blaž! Brzo u Vatrogasni! Brzo! Ivkin otac istrčao je iz kuće,

– Kožara gori! Brzo u Vatrogasni! Gori Kožara! – vikao je čovjek u uniformi.

– Kožara?!

– Gori Kožara, ajde brzo!

Ivkin otac sjurio se u kuću i iste sekunde, s nekakvom torbom u ruci, izletio iz dvorišta.

– Što je bilo? – začuđeno je upitala Ivkina majka, stojeći na malim drvenim vratima koja su vodila u vrt. Vratila se iz bašče s kotaricom jagoda.

– Kožara gori! Idem u Vatrogasni – doviknuo je Ivkin otac, zalupivši limena ulična vrata.

– Bože dragi, pomozi! – rekla je uplašeno. Kotarica joj je ispala iz ruke, a jagode se prosule po travi.

– Moram kući – rekoh.

– Idemo i mi. Ne mogu vjerovat da Kožara gori – govorila je uzbuđeno. Jednom je rukom držala Ivku, drugom zaključavala vrata.

– Kak si? Kak si? – vrištao je Riki iz dvorišta.

Začas smo pretrčali raskršće s Krstovom, kako je omama zvala Ulicu Sare Bertić i od Kolčićeve mesnice skrenuli lijevo prema crkvi. Kroz otvorena vrata čule su se orgulje i pjesma crkvenog zbora, a oltar je blještao u svjetlu svijeća.

Gotovo smo trčali. Guste krošnje lipa zakrilile su nebo, pa nismo vidjeli dim. Ali, čim smo prošli crkvu i našli se između škole, s desne, i dućana na uglu s lijeve strane, opijajući miris lipa zamijenio je vonj gareži. Velika crvena vatrogasna kola dojurila je iz Zmaj Jovine i presjekla Ulicu bratstva-jedinstva, jureći blagom nizbrdicom prema Dravi. Sirena je zavijala dok je cisterna prolazila pokraj zapadnog krila naše škole. Kad smo ušli u Zmaj Jovinu i prošli pravoslavnu crkvu, komad neba nad Dravom već je iz azurno plave prešao u ultramarin, prošaran purpurom netom zašlog sunca. Pred kućom u kojoj je stanovala teta Reza, vidio sam majku kako nam sa svojim velikim trbuhom hita ususret.

– Sveti Bože – govorila je dok su joj se grudi nadimale. – Kožara gori!

Tada sam ugledao plamen. Krov velike, visoke dvokatnice od crvene cigle, koja je dominirala trgom između Drave, Vodeničke i Stankovićeve, lizali su vatreni jezičci. Gusti crni dim dizao se prema nebu. Staklo na prozorima drugog kata pucalo je od vreline, pa se vatra u tren probila kroz okna. Žućkasto-crveni jezičci ubrzo su se spojili s onima na krovu, pretvarajući zgradu u veliku plamenu buktinju. Dvojica vatrogasaca, stojeći pored cisterni, uzalud su mlaz vode šlaufom pokušala dobaciti do krova. Dosezao je jedva do prozora prvog kata. Požar je tutnjao, kao da stotine uplašenih konja galopira poljem. Iako smo stajali na kraju Vodeničke, osjećao sam kako vrelina vatre, ispod kratkih hlačica, grije moja koljena.

Karčika je s Lehotom trčao prema Dravi, vukući motor za koji je bilo pričvršćeno dugo crijevo, koje se odmatalo s velike metalne špule. Zaglušujuća sirena još jednih vatrogasnih kola koja su, tresući se kaldrmom, jurila iz Stankovićeve, parala je zrak.

– Da je bar Tona kod kuće – plačnim glasom govorila je majka, tresući se od straha.

Oko Kožare vladala je zbrka. Vatrogasni zapovjednik vikao je u metalni tuljak, ali ga se, od tutnjave vatre, sirena i mlazova vode koji su se isparavali u dodiru s plamenim jezičcima, jedva čulo. Vikao je da treba ući u zgradu i s dvorišne stane priključiti crijevo na hidrant. Dvojica su potrčala Kišpatićevom vukući na leđima metalne špule s namotanim vatrogasnim šmrkovima. Ali ubrzo su se vratili, mašući rukama prema nebu. Nekoliko radnika Kožare stajalo je bespomoćno pred zgradom, držeći u rukama ampere s vodom. Jedna cisterna pokušala se približiti zgradi, no kad se plamteća krovna greda s treskom srušila na cestu, a tisuće iskri frknulo u zrak, vatrogasni je zapovjednik pokazao vozaču da se vrati.

– Krov se ruši! Bjež odatle – viknuo je kroz metalni tuljak.

Na kraju blage nizbrdice koja se od Zmaj Jovine pružala prema Dravi vidio sam crna milicijska kola, ona koja su odvezla omamu. Dva milicajca nešto su razgovarala sa špiclovom, a on se okrenuo prema Dravi, opisujući rukom polukrug od Ribarskog doma prema Kožari. Milicajac je zapisivao u blokić, dok je špiclov ponovno podigao desnu ruku, ovaj put pokazujući prstom od Kožare prema Vodeničkoj. Pogledao je na sat i nešto rekao milicajcu. Ovaj je i dalje bilježio u blokić.

Odnekud se stvorio Zdravko.

– Kažu braća Bilek da bi se vatra mogla proširit na školu – govorio je uzbuđeno.

– Glupost – rekao je netko iz gomile. – Školsko je dvorište dovoljno veliko da se vatra s Kožare ne može prenijet na školu. A fala bogu, nema ni vjetra.

Mrak se već potpuno spustio, ali plameni jezičci, sad već sukljajući kroz okna u prizemlju, i posve se spojivši s onima s prvog i drugog kata, obasjavali su mali trg sablasnom svjetlošću. Gomila je postajala sve veća.

– Već se priča da je sabotaža – govorio je čika Lazo, pokazujući rukom na crnu maricu, dvojicu milicajaca i špiclova koji su i dalje žučno razgovarali, mašući rukama.

– Čudno – rekao je netko iz gomile – da je vatra izbila danas, kad niko ne radi.

– Ak se zapale kemikalije u podrumu, cijeli će firtl odletit i u zrak – objašnjavao je Lorenz.

– Zato i špricaju kroz prozore u prizemlju, da olade pod. Katove i krov ionako ne mogu spasit – govorio je čovjek iz gomile.

– Idemo kući – rekla je majka čvrsto me držeći za ruku. – Otac se već sigurno vratio.

Ribarski dom bio je zatvoren, a kompa privezana. S druge strane Drave ljudi su promatrali požar. Njihove figure ocrtavala su se na bentu. Učinilo mi se da su među njima Rozika i Antika.

– Izgorjela Kožara – rekla je majka čim je pred kućom vidjela oca.

– Molim? – u čudu je izustio otac.

Vraćajući se iz Tvrđe, putem pored Remize, pa malom ulicom koju smo zvali Kalvarija, uz sjevernu stranu bolnice, sve do Aksmanove kuće, nije mogao vidjeti požar.

– Kožara je izgorjela.

– Nemoguće – ponovio je uplašeno. – Ne mogu vjerovat.

– Idem vidjet.

– Al molim te, vrati se brzo. Kasno je, moramo na počinak.

– Niš ni ostalo. Vse je zgorelo – govorio je Husek sudarivši se s ocem na kapiji. – Gde bumo sad delali?

Majka je iz kredenca donijela kruh i prije nego što je dohvatila nož, rekao sam:

– Nisam gladan. Pojeo sam kod Ivke veliki komad kuglofa.

Slušao sam kako žabe krekeću s druge dravske obale, a par krijesnica proletio je ispred prozora. Izgledale su poput iskri koje su frcale s krova Kožare, kad se komad grede otkinuo od tavana i poletio prema zemlji.

Otac se brzo vratio. Pri svjetlu žarulje lice mu je bilo posve blijedo, gotovo kao u učitelja Janka kad nas je posljednji put posjetio.

– Strašno – rekao je, gurnuvši ruke među dlanove. – Al bojim se da najstrašnije tek dolazi.

Nikada ga nisam vidio tako uplašenog.