Donjodravska obala | Drago Hedl

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Glas Amerike Dadi šalje tranzistor

Sljedećeg popodneva, Zdravko se iznenada pojavio pred uličnim vodovodom, upravo kad smo majka i ja krenuli napuniti ampere vodom.

– Napast će nas Rusi. Trendo je reko da ide s vojskom na mađarsku granicu, da će tamo spavat pod šatorima i ostat mjesec, možda dva, a ja se opet mogu igrat na ulici – rekao je pobjedonosno. I za čas se uzverao na najviše grane bagrema.

– Samo se više nemoj uvlačit u stup – viknula je majka da bi je na vrhu bagrema Zdravko mogao čuti.

Sad smo se, nakon dugo vremena, mogli ponovo igrati. Zdravko je ispričao da mu Trendo nije ukinuo kaznu, ali kako je sad s vojskom na mađarskoj granici, ne mora se bojati da će se iznenada pojaviti i uloviti ga na ulici. Odao mi je tajnu: Trendo je iz kasarne donio sivomaslinasti drveni kovčeg i rekao njegovoj mami da ga pošalje u Strumicu, na adresu koju joj je ostavio, ako ga ubiju Rusi kad iz Mađarske krenu prema Jugoslaviji. Ali, pričao je Zdravko, Trendo ih je uvjeravao da nam Sovjetski Savez ne može ništa jer da je naša armija, na čelu s drugom Titom, nepobjediva i da su uvijek jači oni koji brane svoju domovinu od mrskih neprijatelja koji napadaju i žele uzeti tuđe. Rekao je kako je njegova mama zaplakala kad je Trendo svečano obećao da će, ako zatreba, golim rukama zaustaviti sovjetske tenkove i da je spreman položiti život za domovinu.

– Mama je jecala, a Trendo je stalno ponavljao da će bit krvi do koljena ako Rusi pokušaju ući u Jugoslaviju, ali da su svi naši vojnici, a on prvi, spremni dat život da ih u tome spriječe. A mama je samo plakala i plakala. Onda na odlasku, kad je Trendo već počeo zatvarat vrata, pitala je: Kad se vratiš s granice, hoćemo li se vjenčat? A Trendo je rekao: „Dajem ti časnu oficirsku reč.“

Dok smo hodali niz nasip prema vagonima koji su stajali na pruzi da bismo se igrali vodene duge, Zdravko mi se povjerio da ga silno zanima što se nalazi u Trendinom koferu. Bio je siguran da su ondje pištolj i meci, kompas, baterijske lampe, vojnički nož, čuturica, metalna porcija, aluminijska žlica, viljuška i nož.

– Trendo je reko šta mora imati svaki vojnik i siguran sam da je sve to u koferu – govorio je. – Ali zašto sve to šalje u Strumicu?

Ubrali smo uz put na nasipu po dvije trske, podigli mali poklopac iznad kotača vagona i umočili vrh u gustu crnu tekućinu. Prije nego što smo trske bacili u Dravu da bismo uživali u bojama koje će se pojaviti na površini vode, Zdravko reče:

– Nikom to nemoj govorit, ali otvorit ću ja Trendin kofer. Kad mama ujutro ode na poso, prije nego što krenem u školu, skinut ću ga s ormara, odrezat konopčić ispod crvenog pečata, otvorit ga i vidjet što je unutra. Poslije ću šibicom ugrijat pečat i konopčić gurnut na mjesto gdje je bio. Trendo neće primijetit da je konopčić bio prerezan.

– A možda ga ubiju Rusi, pa nikad neće vidjet da si otvorio kovčeg.

– To bi bilo najbolje. Onda bi izvadio pištolj i metke i mama ne bi ni znala da u Strumicu šalje kofer u kojem to fali.

Gore uz nasip na Donjodravskoj obali Lorenz je čekao poštara. Franjo je upravo iz Huttlerove skrenuo u našu ulicu, pa smo potrčali da vidimo ima li pošte. Zdravkovoj mami ponekad je pisala sestra iz Pule. Poštar Franjo čim me vidio reče:

– Dođi vamo, mali Kenig. Dobio si paket iz Njemačke. Zovi mamu ili baku da potpišu obavijest.

Bio sam zbunjen. Franjo se nekad znao šaliti, pa reći Lorenzu da se potopio brod koji iz Argentine prevozi poštu i da mu zato ne dolaze pisma. Ali sada je u ruci držao žuti papir i glavom mi pokazao prema vratima naše kuće.

– Omama! – viknuo sam iz sveg glasa. – Poštar kaže da sam dobio paket iz Njemačke.

S tek zapaljenom cigaretom izašla iz dvorišta.

– Mali je dobio paket. Potpišite ovdje i možete ga preuzet na pošti.

Sad je i omama gledala u nevjerici.

– Alzo! Paket za Dadu iz Njemačke?!

– Tako piše…

A onda se omama sjetila:

– To mora da mu stric nešto šalje, gospon briftreger!

– Ne znam što je, ali znam da je iz Njemačke.

Lorenz je viknuo preko ograde:

– Ema, opet ništa za nas. Mali Kenig dobio paket iz Njemačke.

– Iz Njemačke? – začudila se Ema. – Sigurno je od Alojza. Ali me čudi da paket nije adresiran Justi, već malom.

Pogledao sam omamu i počeo skakati od sreće.

– Dobio sam paket! Dobio sam paket!

Odnekud se na ulici stvorio Kuštro. Radio je drugu šihtu, pa je prijepodne bio kod kuće.

– Boga ti živoga! – rekao je. – Paket iz Njemačke!

Odjurio sam u dvorište i uletio u našu kuhinju. Širio se miris dinstanog kupusa. Majka je kuhačom miješala kupus.

– Dobio sam paket! Iz Njemačke!

– Kakav paket?

– Frau Ema misli da je od strica Alojza.

U kuhinju je uletjela omama. Nosila je mala žutu ceduljicu i mahnula majci ispred nosa.

– Baš sam najgerih zašto Alojz šalje paket malom.

– Čudno. Nikada nam nije poslo paket. A da nije od tete Irme iz Beča? – upitala je majka.

– Nije. Piše da je iz Njemačke. A u Njemačkoj nemamo nikog osim Alojza.

– Neobično. Možda je Alojz malome poslao drvene bojice, jer mu je Tona piso da ih u Osijeku nismo mogli nać.

– Popodne ćemo na poštu pa ćemo vidjet što je to Alojz poslao malom – rekla je omama.

Sjeo sam na hoklicu i mislio što se to nalazi u paketu poslanom iz Njemačke. Na zelenoj vekerici koja je kucala u ganjku tek je prošlo podne. Tata dolazi s posla oko dva i petnaest, onda ćemo ručati, pa potom na poštu. Nalaktio sam se o stol na kojem smo ručali, na kojem je majka pripremala jelo, prala suđe u velikom plavom vajnligu s bijelim točkama, a ja pisao zadaću ili slagao marke u mali album koji sam sâm napravio. Taj drveni stol bio je mjesto našeg okupljanja i najviše sam volio kada bismo navečer uza nj posjedali tata, majka, omama i ja, uz veliku zdjelu punu kokica i kartali šustera. Tata bi u crvenu rajndliku sipnuo malko ulja, potom stavio zrnca kukuruza kokičara koji se prije toga u klipu danima sušio obješen iznad šparheta. Onda bi poklopcem pokrio rajndliku i svako je malo protresao. Ubrzo, začulo se kako kokice skaču udarajući o poklopac kao bumbari kad se zalete u prozorsko staklo. Vatra je pucketala, u kuhinji je bilo toplo i ja sam bio sretan.

Kad bismo kartali, omama i ja uvijek smo sjedili jedno nasuprot drugog i kada bi tata podijelio karte, pogledao sam omamu. Ako bi jednom namignula, značilo je da ima sedmicu, a kad bi brzo namignula dvaput, imala je dvije sedmice. Tada sam ja mogao igrati keca ili desetku, siguran da će omama odnijeti štih. Tata i majka nisu znali da omama i ja imamo tajne znakove i jedno drugom javljamo tko ima sedmice. Tako smo ih lako pobjeđivali, a kad bismo završili igru, omama bi rekla: „Ne možete vi s majstorima“. Kada tata i majka ne bi bili raspoloženi za kartanje, omama bi iz fijoke kredenca izvadila špil, dobro promiješala karte i poslagala ih u četiri reda, u svakom po osam i rekla: „Poželi nešto“. Onda bi redom doticala karte i govorila: „Sedam, osam, devet, deset, unter, ober, kenig, kec“. I kada bi se dogodilo da se prst nađe na sedmici kad ona izgovori „sedam“, ili na unteru kada bi rekla „unter“, tu bi kartu maknula ustranu. I nastavila: „Sedam, osam, devet, deset, unter, ober, kenig, kec“, pa nastavila micati karte kad bi se prst našao na onoj čije bi ime izgovorila. Kada bi ostale dvije posljednje karte i kad bi se dogodilo da su jedna za drugom u nizu, kao devetka i desetka, ili ober i kenig, omama bi svečano rekla: „Želja će ti se ispunit“, ili „Želja ti se neće ispunit“, ako bi ostale sedmica i unter, devetka i kec, ili neke druge dvije karte koje nisu jedna za drugom u nizu.

Stol je bio tik uz prozor i najviše sam volio sjediti na tatinom mjestu s pogledom na ulična vrata, pa sam prvi mogao vidjeti tko ulazi u dvorište. Čekao sam da se na vratima pojavi tata, no cager na vekerici išao je sporo i morao je opisati još cijeli krug.

– Hajde mi vračaj, omamice – rekao sam.

Nasmijala se i donijela špil. U tren je poslagala karte, brzo po njima prelazila kažiprstom i jednako brzo izgovarala njihove nazive, od sedmice do keca. Na kraju, ostale se su devetka i desetka.

– Ispunit će ti se želja – rekla je. – Baš me zanima što si poželio.

– Ne smijem ti reći, jer se onda želja neće ispunit. Tako mi ti uvijek kažeš.

Poželio sam da u paketu iz Njemačke bude prava, kožna nogometna lopta, kakvu nitko u našem firtlu nije imao i s kakvom smo nogomet igrali jednom u školi, na satu tjelesnog, dok učitelj Janko još nije slomio nogu.

Napokon, ulična su se vrata otvorila i na njima se pojavio tata.

– Dobio sam paket iz Njemačke!

– Paket iz Njemačke?

Omama je brzo maknula karte sa stola, izvadila iz kredenca tanjure, uz svaki stavila žlicu, pa posegla za rajndlikom. Šeflom je svakom u tanjur izvadila kupus, a majka je rezala kruh.

– Meni šercl, molim, čušpajz je odličan.

– Od kupusa noge zebu – našalio se otac.

Nisam volio kupus, ali sam halapljivo gutao samo da što prije završimo ručak. I omama je već pojela i zapalila cigaretu. Tata je, po običaju, koricom kruha čistio tanjur.

– Što li to iz Njemačke šalje moj brat?

Put do pošte nikada nije bio tako dugačak. Kad smo na kraju Zmaj Jovine došli do prazne tržnice, prešli tramvajsku prugu, pa skrenuli ulijevo i prošli pored Saponije, srce mi je počelo udarati. Tata me držao za jednu, a omama za drugu ruku, no činilo mi se da od uzbuđenja i radosti ne dodirujem zemlju. Pošta je bila u niskoj, dugačkoj zgradi, a odjel s paketima na kraju prostorije kroz koju je vodio dug hodnik. Čovjek iza staklene pregrade uzeo je žutu ceduljicu i uputio se prema policama na kojima su stajali paketi. Začas se vratio s omanjom kutijom.

– Vi ste dječakov otac? – upitao je i kad je tata kimnuo glavom pružio mu nekakav veliki blok iz kojeg je virio indigo.

– Potpišite ovdje.

Bio sam siguran da je u sivkastoj kutiji nogometna lopta. Dok se otac potpisivao, gledao sam paket. Na strani okrenutoj prema meni bila je slika čaše.

Otac je uzeo paket, pogledao ga i rekao:

– Nije od Alojza.

Omama je zriknula na naljepnicu i rukom posegnula u džep za bočicom Hoffmannovih kapi.

– Dobit ću hercšlag. Pa to je od Glasa Amerike. Piše: Voice of America.

– Kakav Glas Amerike? – zinuo je tata.

– Otvori paket pa ćeš vidjet.

Tata je iz džepa izvadio nožić na sklapanje, otvorio ga i odrezao špagu kojom je paket bio omotan. Onda je pažljivo odlijepio pakpapir i otvorio kartonsku kutiju. Maknuo je tanke daščice koje su držale još jedan karton i u kutiji se ukazala nekakva smeđa sprava s ručkom.

– Tranzistor! – rekao je otac. – Isuse Bože, pa to je tranzistor.

U nevjerici sam pogledao spravu u paketu, pa omamu, pa oca.

– Ali tko je to poslo malom?

– Poslali smo dopisnicu Glasu Amerike s Dadinim imenom i odgovorili ko je bio prvi američki predsjednik. Izvukli ga i dobio je tranzistor.

Otac je problijedio. Čelo mu se orosilo sitnim kapljicama znoja.

– Navukli ste mi vraga na leđa. Samo mi je još to falilo. Polako je vratio daščice i karton u kutiju, zamotao je u papir pa smo šutke, svatko u svojim mislima, krenuli kući. Meni se činilo da sanjam i pribojavao sam se kako ću se svakog časa probuditi i da će san otprhnuti poput vrapca zatočenog u ruci kad se otvori dlan. Nisam mogao vjerovati da kući nosimo tranzistor, sto puta bolji i ljepši od Husekovog radija. A ja ću, jedini u našoj ulici, možda u cijelom Donjem gradu, imati tranzistor. Sada više nećemo ići kod Huseka slušati Veselo veče i gurati se u njegovoj maloj, tijesnoj sobi, bojeći se da ništa nećemo čuti kad se Kuštro zakašlje.

A kad smo stigli kući, otac je ponovo otvorio kutiju, izvadio tranzistor i stavio ga na stol. Dok je omama zbunjenoj majci objašnjavala tko mi je poslao tranzistor, otac je uzeo knjižicu iz paketa na kojoj je velikim slovima pisalo Grundig Boy L i počeo čitati.

– Upute su na engleskom, njemačkom i francuskom. Dok je čitao, omama, majka i ja nijemo smo buljili u tranzistor. Sam, na stolu, izgledao je još ljepši nego u kutiji. Imao je pet bijelih tipki pri vrhu, i uz njih, sa svake strane, dva nazupčana kotačića. Ispod je bila mala ploča, kao i na Husekovom radiju s imenima radiostanica, ali se meni činilo da ih je više. Sa svake strane bijelo dugme i crvena kazaljka u sredini. Bio sam potpuno opčaran.

Otac je odložio knjižicu i rekao:

– Vrlo je jednostavno. Ovdje se uključuje i isključuje i određuje glasnoća, ovdje se traže stanice. Tipkama se biraju valovi: dugi, kratki, srednji, ultrakratki… Ovo je za boju zvuka, a ovo za basove.

Onda je otac zavrnuo lijevo dugme i našom se kuhinjom zaorila glazba.

– Čul sam da tranzistori baš ne duraju dugo, da je radio boljši jer ima lampe – rekao je Husek.

– Ovo je švapska kvaliteta – rekla je važno omama. – Ne može se vaš Kosmaj ni sve njegove lampe mjerit s našim Grundigom.

– Ali da ni bilo mog Kosmaja, vi nikad ne bi videli tranzistor.

Uzeo sam tranzistor sa stola, držao ga čvrsto objema rukama. Još nisam vjerovao da je samo moj. Znao sam da će mi svi zavidjeti. Bio je to najsretniji dan u mom životu.