Donjodravska obala | Drago Hedl

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

u kojem špiclov strpa Miheljenka na Goli otok

Miheljenko je imao bujnu kestenjastu kosu, ispucale kapilare po obrazima i veliki, mesnati crveni nos, koji je ustranu gurao pitome, dobroćudne plave oči. Desnom je rukom polako odmatao malu rolu filma, pridržavajući je palcem i kažiprstom lijeve. Sličice filma držao je ispred žarulje, vraćao ih i ponovo gledao.

– Sve tri su uspjele. Harašo! Ovdje sjedite na motoru. Tu ću staviti u okno, ta je harašo. A harašo je i ova, gdje ste sa Stipom. Njemu sam takvu već napravio. Bio je jučer.

– Vidi ti tog luftiguza – rekla je omama iznenađeno. – Nije mi ni pokazo sliku.

– A i maljiček je ispao harašo, smotrite sam kako se mangupski smije – rekao je Miheljenko, pokazujući sličicu filma.

– Sve što je ovdje bijelo na slici će biti čorni.

– Napravite od svake po tri. Jednu ću poslati Alojzu u Njemačku, a drugu teti Irmi u Beč.

– Sjedite dok napravim kartine. Bit će gotove za manje od pol časa. Elza će vas ponuditi pravom ruskom votkom koju sam prineso iz Moskve. A maljiček će dobiti sok od maline. Domaći. Elza ga je zdelala. Otkad smo se oženili zavoljela je maline i počela ih saditi u maminom vrtu, a naučila je i sok zdelat.

– O, himbersaft je odlična stvar, pogotovo kad se pomiješa sa soda-vodom.

– A još bolji kad se umjesto soda-vode dodaje votka.

– Elza! U nas gosti!

Miheljenko je otišao u dvorište, gdje je bila mala prostorija bez prozora u kojoj je razvijao slike.

Elza je došla začas i na drvenoj tacni donijela čašu himbersafta i bocu na kojoj je nešto pisalo slovima koja nisam poznavao. Natočila je omami čašicu i rekla:

– Nećete se ljutit, ali završavam ručak pa moram u kuhinju.

Čim je izašla, omama mi je ispričala kako je Miheljenko dospio u Osijek.

On je bio vojnik Crvene armije, ranjen kod Batine pretkraj rata kad su Rusi 1944. ondje pokušavali prijeći Dunav. Već je bio na drugoj obali, kad ga je u nogu pogodio metak. Rana na butini silno ga je pekla, krvario je i nekako se domogao nasipa i prvih seoskih kuća. Ruskog vojnika, na početku bašče, uz okućnicu, promrzlog i iznemoglog, opazila je gospođica Elza i s velikim ga naporom dovukla u kuću. Ranu mu je oprala, očistila i htjela dezinficirati rakijom, no kad je mladi ruski vojnik osjetio miris šljivovice i vidio da gospođica Elza kani njome namočiti komad bijele tkanine, uspaničeno je viknuo: „Njet, njet. Eto greh!“ i pružio ruku prema boci. S uživanjem je otpio nekoliko gutljaja, potom još nekoliko, a onda je pogledao prodornim plavim očima, pogledom koji nikad neće zaboraviti. Iskapio je ostatak i zapjevao:

Kaljinka, kaljinka, kaljinka moja,
V sadu jagoda, maljinka, maljinka moja.

Gospođica Elza ništa nije shvaćala, ali pjesma je bila lijepa, a njegov glas topao i ugodan. Pokušavala je pogoditi što znače njoj nepoznate riječi i mislila da pjeva o nekoj djevojci koja se zove Kaljinka i koja ga čeka negdje u Rusiji. Mladi vojnik nije mogao stati na lijevu nogu, rana je izgledala vrlo gadno, no nije se zagnojila zbog obloga od svježeg lišća kupusa i bokvice koju je Elza brala na livadi. Nekoliko dana kasnije prilično se oporavio, a rana je izgledala sve bolje. Ali ruska je vojska već bila otišla prema Mađarskoj. Nitko ga nije tražio, mislili su da je poginuo u strašnoj bitki i da ga je, kao mnoge druge, progutao moćni Dunav. Tako je Miheljenko ostao u Batini, i oporavio se u kući gdje je gospođica Elza živjela s majkom. Rat je završio u proljeće, a do tada je ruski vojnik bio potpuno zdrav. Rana je zarasla i on je tek pomalo šepao na lijevu nogu. Odlučio je vratiti se u domovinu, a Elzi je na odlasku rekao da će ponovo doći, otvoriti fotografsku radnju i zaprositi je. Ali ona u to nije vjerovala. Bila je tužna i često je pjevušila pjesmu kojom ju je osvojio, uvijek preskačući riječ kaljinka. Laknulo joj je kad joj je učiteljica ruskog u Belom Manastiru rekla da kaljinka nije nikakva djevojka, nego ribizla. Nadala se da će ga jednog dana ugledati pred vratima kuće i glasno zapjevati:

Ribizlo, ribizlo, ribizlo moja!
Iz vrta malino, malino moja!

Nakon tri godine, kad je Elza već izgubila svaku nadu, vratio se s koferom u kojem je, uz nešto odjeće, bila velika kamera na nogarima, nekoliko fotografskih ploča i bočice s kemikalijama. Rekao je da se nije htio vratiti prije nego što kupi opremu s kojom će zarađivati kruh. Elza se rasplakala, a on je izvadio mesingani prsten i rekao: „Vi budete mojej ženoj? “ Vjenčali su se u ljeto 1948. i namjeravali preseliti u Osijek. Našli su kuću na Trgu Vladimira Nazora, gdje je htio otvoriti fotografsku radnju.

– Elzina je mama prodala zemlju, pa su Miheljenko i Elza kupili kuću u Donjem gradu, ovdje gdje mi sad sjedimo, i otvorili fotografsku radnju – pričala je omama. – Krenulo im je kad je Miheljenko na velikom platnu u svojoj radnji nacrto lava s razjapljenim čeljustima, pa izrezo rupu kroz koju je samo trebalo proturit glavu da izgleda kako je lav upravo proguto čovjeka. Svi su htjeli imati sliku sa strašnim lavom iz čijih čeljusti viri samo glava.

Onda je Miheljenko nacrtao još jedno platno, s morskim psom iz čijih su ralja virili opasni šiljati zubi. I opet su svi pohrlili u njegovu radnju da bi se slikali s glavom u raljama ajkule. Ali u kasnu jesen, jedne maglovite i hladne noći, na vrata su mu pokucali ljudi iz tajne policije. Odveli su ga, ispitivali, sudili mu i proglasili ga ruskim špijunom pa je završio na Golom otoku.

– Elza je bila nesretna, nastavila je omama. – Danima je plakala i vratila se majci u Batinu i nije ga vidjela pet i pol godina. Njihova fotografska radnja bila je zatvorena, a u izlogu, posve izblijedjele od sunca, još su stajale slike lava i ajkule iz čijih su ralja virile glave nasmiješene donjogradske dječurlije.

– Spakirao mu je to onaj s brčićima. Onaj prokleti špiclov. Prijavio ga je i reko da slika kasarne i fotografije šalje Staljinu u Sovjetski Savez. A sada mu se pravi veliki prijatelj i kod Laze u Ribarskom domu, tapša ga po ramenu i časti rakijom otkako se Miheljenko proljetos vratio s Golog otoka. „Tovariš Miheljenko“, govorio je, „Rusi su naša braća, Slaveni ko i mi i uvijek su nam bili prijatelji, a za sve je kriv Staljin, koji je neopravdano optuživao tovariša Tita“.

Otpio sam gutljaj himbersafta. Bio je fin, ali grenadina kod čika Laze više mi se sviđala.

– Dobra je votka. Pali ko živa vatra – rekla je omama i stresla se kad je iskapila čašicu. – Ali šnaps mi bolje prija.