Donjodravska obala | Drago Hedl

TREĆE POGLAVLJE

u kojem stisnuti oko radija stanari
s Donjodravske slušaju Veselo veče

Ivica na noši u dvorištu ispod oraha prvi je prizor kojeg se savršeno sjećam. Prije toga postoji samo šaroliki košmar nepovezanih slika najranijeg djetinjstva. Lik stroge majke i blagog oca, vesele omame Justine s knjigom ili novinama u ruci i obveznom cigaretom u kutu usana, stara kuća koju smo dijelili s još dvije obitelji, strma padina uz Dravu i miris bagrema u svibnju, zatim slika teretnih vagona i parnjače u oblaku dima dok foršibuje prugom do obližnje tvornice koža – sve su to kamičci nepovezanog mozaika, kao nasumce izabrane fotografije iz kakva albuma. Ali slika dječaka pod orahom, mog tri godine mlađeg prijatelja Ivice Huseka, bila je poput odlično sačuvanog, davno snimljenog crno-bijelog filma. I znam zašto mi se toliko urezala u sjećanje: tog proljeća bilo mi je šest godina i ujesen sam krenuo u školu. Kako sam na svijet došao u siječnju, roditelji su odlučili da će me u školu upisati s nepunih sedam, radije nego da u prvi razred krenem tek sljedeće godine, gotovo s punih osam.

Dok sam tog toplog lipanjskog jutra završavao doručak – korica kruha i šalica toplog mlijeka – majka mi je najavila važan događaj.

– Dado, od danas više nećeš na nošu kao Ivica. Kad te potjera, ići ćeš u zahod kao i mi. Ponijet ćeš dva papira, ali ne smiješ uzimati onaj njihov, s eksera iz kutije na orahu. Kad uđeš u zahod, zatvorit ćeš vrata. Vidjet ćeš s unutrašnje strane – sve ću ti pokazati – komad žice. Nju ćeš omotati o savinutu kuku, tako da se vrata ne mogu otvoriti izvana. Ali kad čuješ da netko dolazi i pokušava otvoriti vrata, glasno se nakašlji, ili samo reci: „Ja sam“.

Majčina najava da ću tog dana, za razliku od Ivice, i ja u zajednički dvorišni zahod učinila me beskrajno ponosnim. Bio je to ulazak u svijet velikih, svijet odraslih, pun tajni kojem do tada nisam pripadao. Ići sâm u zahod bila je povlastica velikih. Radovao sam se što nuždu više neću morati obavljati sjedeći na nokširu u šupi, u kojoj smo držali drva i ugalj, kamo me majka sklanjala jer sam se stidio da poput Ivice bespomoćno sjedim na dvorištu, izložen podrugljivim pogledima susjedovih kćeri, Veronike i Evice. Tu plavu, metalnu nošu sada sam gledao osjećajući nadmoć i prijezir, radujući se što će me na njoj, jednog dana, zamijeniti brat ili sestrica, kad ih majka, kako je obećala, jednom rodi.

Ali bio je to tek prvi užitak čudesnog, novootkrivenog raja.

Već tog ljeta, nekoliko mjeseci prije nego što ću krenuti u školu, jedne nedjeljne večeri, uvodeći me u svijet odraslih, otac me prvi put poveo da kod naših susjeda Husekovih, gdje su se odrasli okupljali oko njihovog radioprijemnika, slušam Veselo veče.

Kuća u kojoj smo živjeli bila je dugačka i uska. Mi smo stanovali u uličnom dijelu, s dva prozora na čelu kuće, okrenutim prema Dravi. Imali smo četiri prostorije, no najživlje je bilo u maloj tijesnoj kuhinji, uvijek ispunjenoj mirisima hrane. Prozori kuhinje gledali su na dvorište, vječno u sjeni orahâ. Uz kuhinju je bio mali ganjak, sa zelenim kredencom i stolom za kojim bismo običavali ručati kad bi nam u goste stigli teta i tetak, ili ujak sa sela, s mojim dosadnim, dvije godine starijim bratićem Zlatkom. Iz ganjka se ulazilo u malu omaminu sobu, a iz nje u tek nešto veću spavaću, s velikim bračnim krevetom, gdje su spavali tata i mama, mojim kinderbetom i kolijevkom koju smo čuvali kad se jednog dana rode sestrica ili brat.

Stan u kojem su živjeli Husekovi bio je još manji od našeg, okrenut ka dvorištu, u produžetku kuće. Husek, njegova supruga i unuk Ivica nagurali su se u sobu i kuhinju kako bi treću prostoriju mogli iznajmiti. U njoj je živio Juraj, njihov podstanar, šutljivi mladić, zaposlen u Tvornici koža, kao i većina ljudi s Donjodravske obale. Kad su Husekovi kupili radioaparat mama je rekla da oni to mogu jer im Juraj plaća stanarinu i koštu.

U zadimljenoj sobi Husekovih, načičkani oko radioaparata, stisnuli smo se i čekali da počne Veselo veče. Malo nagluhi Kuštro, susjed iz nadograđenog dijela kuće, iza stana Husekovih, što se naslanjao na vrtove stanarâ Vodeničke ulice, nabio se tik uz prekrasnu lakiranu drvenu kutiju radioaparata Kosmaj 49, boje jantara. Bio sam opčaran tom čarobnom spravom iz koje su se čuli ljudski glasovi, meni nepoznati jezici, glazba, zvonjava crkvenih zvonâ, zvukovi orguljâ ili cvrkut ptica. Husek je ponosno vrtio bakelitno dugme da bi meni, koji sam prvi put u životu te nedjeljne večeri sjedio pored radioaparata, pokazao što se sve može čuti iz te magične kutije. Zadivljen, gledao sam kako se kazaljka na okrugloj, iscrtanoj podlozi, dok Husek vrti malo dugme, pomiče neusporedivo brže od one na satu. Sričući tek naučena slova, čitao sam imena stanica poredanih u krugu. Nisam shvaćao njihovo značenje: Thessaloniki, Luxembourg, Wien, München, Budapest, London… Neka slova nisam poznavao, čudeći se kako ih nema u čitanki iz koje me, kad bi bila dobre volje, učila Veronika, starija Kuštrina kći.

Kuštro je zauzeo najbolji položaj. Sjeo je na šamlicu, nabivši uho tik uz žućkasto platno kojim je bila prekrivena trećina prednje strane Kosmaja 49. Husek mi je objasnio da se iza platna nalazi zvučnik: „To su usta radija. Tu on govori“. Kad je počelo Veselo veče, omama Justina doviknula je Huseku da malo pojača ton.

– Priđi sim, rekao je. – Ak pojačam, lampe bu brzo otišle.

Radio košta puno penezi, ne mrem ga kupit svakog let.

Ali omama se nije mogla približiti jer su mjesta uz radio već zauzeli Husekov podstanar Juraj, koji je među prvima prispio iz svoje memljive sobice uz podrum, Kuštrin namrgođeni sin Stipe, pa moji mama i tata, stari neženja Ferdo s drvenom nogom, iz kuće do naše i Veronika sa sestrom Evicom, tek dvije godine starijom od mene.

Naćulio sam uši jer mi je tata rekao da pažljivo slušam, ali da se ne smijem preglasno, kako ne bih smetao drugima. No, Kuštro je prasnuo u smijeh čim je program započeo i zagrcnuo se već na prvu šalu, tako da su mu potekle suze i nikako nije mogao suspregnuti kašalj. Hroptao je, pa počeo kihati, pa opet kašljati, a onda se sjetio šale koju je upravo čuo i ponovno se grohotom smijao. Pa se opet zakašljao, naočale su mu poletjele s nosa, nagnuo se da ih uhvati i izgubivši ravnotežu, sa šamlice na kojoj je sjedio, prevrnuo se na pod. Ležao je na leđima, poput bube u tvrdom oklopu, lamatajući nogama i rukama.

– Boga ti živoga, dobra im je bila! – jedva je izustio i sve nas zarazio svojim zvonkim grohotom, pa smo se savijali i valjali od smijeha, gledajući u Kuštru na podu pored prevrnute šamlice kako mu na suhonjavom, izboranom licu punom mitesera suze sustižu jedna drugu. Kikotao se čak i njegov namrgođeni sin, a ja nisam smio pogledati u Veroniku i Evicu koje su se, kažiprsta uprtog u oca, spustile s klupčice i zajedno s njim valjale po zemljanom podu, previjajući se od smijeha. I omami Justi potekle su suze, mada nije mogla čuti onu šalu zbog koje se Kuštro zakašljao. Ferdo je veselo lulom udarao po drvenoj nozi, a Husek je, nakratko se uozbiljivši, uspio tek reći:

– Kaj ni vraška stvar taj radio? Čoveku mam na oči suze natera.

Pa je i on ponovno prasnuo u glasan smijeh, i pridružio se orkestru naših urlika, grgljanja, hroptanja i stenjanja i sad već bolnog grčenja i probadanja u slabinama. Više ništa nismo čuli: naše gromoglasno smijanje nadjačalo je one tihe, jedva čujne glasove s radija, a kad smo se napokon, umorni i iscrpljeni od kolektivnog smijeha, uozbiljili, Veselo je veče završilo i na programu su već bile vijesti koje nas nisu zanimale.

– Ha, dobro je bilo, boga ti živoga, baš smo se slatko nakesarali – rekao je Kuštro crvenih, vlažnih očiju, podižući se s poda dok su ostali ustajali i dok je Husek vrećom od grubog platna pažljivo pokrivao radio. A kad je sutradan uvečer otac krenuo Husekovima, skočio sam sa stolice i molio da me povede.

– Ja bih opet slušao Veselo veče – rekao sam molećivo. – Jučer smo se baš slatko smijali.

– Veselo veče je samo nedjeljom.

– A šta ćete slušat danas?

– To nije za tebe – rekao je otac odlučno.

– Ma povedi ga – rekla je majka.

– Znaš da to nije za njega.

U postelji nisam mogao zaspati. Čuo sam oca kad je nakon nekog vremena legao u postelju, nešto šaptao mami pa su se smijuljili.