Donjodravska obala | Drago Hedl

JEDANAESTO POGLAVLJE

u kojem je Stipe obećao Dadi prekrasnu francusku
marku ako mu da kovertu sa stričevim pismom

Dani su još bili topli pa je Ivica prijepodne i dalje sjedio na noši u dvorištu. Zdravko je, zbog uvlačenja u stup, još uvijek bio u kazni. Dok smo se Ivica i ja igrali klikerima, došao je Stipe i prstom mi pokazao da izađem za njim na ulicu. Lorenz je po običaju nervozno šetao, čekajući poštara, a babica Reza upravo se vraćala iz bolnice nakon završene noćne šihte i jutarnje vizite. Omama bi, spominjući Rezu, često govorila da Bog zna biti nepravedan. „Tako dobra i poštena žena“, znala bi reći omama kad bi Reza prošla Donjodravskom, „a ne može si naći muža. Samo joj se Lorenz nudio, taj stari, nepopravljivi švaler. Toliko je djece porodila, a njoj Bog ni jedno nije podario“.

– Hajde sa mnom – rekla je i babica Reza i nasmiješila se. – Imam ono što ti voliš. Jučer sam pravila šnenokle.

Ali Stipe je odbrusio:

– Ne može sad. Dovest ću ga kasnije. Nešto moramo razgovarat.

Čim je Reza krenula niz stepenice, upitao je:

– Ti skupljaš marke?

– Da – rekoh uplašeno, jer Stipe nikad ranije sa mnom nije razgovarao.

– Kojih imaš najviše?

– Njemačkih i argentinskih. I jugoslavenskih.

– A što radiš s kovertama?

– Bacim ih čim odlijepim marke.

– Ubuduće ćeš ih dati meni. Ne sve, samo one od strica iz Njemačke.

– Zašto?

– Nije tvoja briga. Ti skupljaš marke, ja koverte. Jasno? I da nisi nikome ni pisnuo. Čim mi dadeš kovertu, dobit ćeš ovu marku.

Izvadio je iz džepa košulje prekrasnu marku, kakvu još nisam vidio. Neki čovjek penjao se uz strmu liticu, držeći se za uže. Bio je sav u zelenom, sa šilt kapom na glavi i ruksakom na leđima. U pozadini su se vidjeli vrhovi planina, pokriveni snijegom.

– Francuska je. Takvu još nemaš.

– Nemam. Odakle ti?

– Što te briga. Reko sam: Tvoja je čim doneseš stričevu kovertu. Al ni riječi nikom. Jasno?

– Dobro. Samo, stric ne piše često. Već dugo nije stiglo njegovo pismo.

Htio sam sve odmah ispričati omami, ali sam se bojao da će Stipe gledati kamo idem, pa sam se radije uputio do babice Reze.

– Znaš kako si bio malen i crven i kako si plakao kad sam te porodila – govorila je dok sam se gušio u šnenoklama. – Bio si malena, vrlo malena beba. Ali si imao lijepu kosu i čim sam te okupala, počešljala sam te i napravila ti rolicu.

Poljubila me u čelo, a ja sam šmugnuo kroz dugi uski hodnik, istrčao na ulicu i sjurio se do stepenica. Konobar Lazo zurio je u čudu, izvirujući kroz vrata gostionice. Ušavši u našu kuću, pogledao sam je li Stipe u blizini, no nije ga bilo. Samo je Ivica sjedio na noši i opet vikao Goootooof, ali njegova baka nije marila.

– Dobit ću od Stipe francusku marku čim mu dam stričevu kovertu.

– Alzo! – rekla je omama.

– Reko je da nikom ne kažem.

– Što će mu koverta?

– Skuplja ih.

– Nisam čula da neko skuplja koverte. Mautner iz Banove, skuplja sve, baš sve, ko tursko dupe pamuk, ali koverte? Stipe je vrlo čudan u zadnje vrijeme. Jučer je tražio da njemu prodam dojč marke kad ih stric pošalje. Pitam se što će mu. I kog li će mu vraga ta koverta? Previše se druži s braćom Bilek.

Omama je uvijek govorila da su braća Bilek najveći mangupi u cijelom Donjem gradu i da ih se valja kloniti. A onda bi pomirljivo dodala:

– Oni su zapravo huncuti i nisu tako loši kako se o njima priča.

Kad sam počeo sâm odlaziti u mali dućan na uglu ulica Bratstva-jedinstva i Zmaj Jovine – kamo bi me majka povremeno znala poslati po šećer, ulje ili sol – uvijek sam ih gledao sa strahopoštovanjem. Nisu uopće obraćali pažnju na mene. Obično su sjedili na pruzi, ispod Ribarskog doma, kartali i pušili. Čekali bi na slobodan čamac, a kad bi ih pozvao Hugo, donjogradski pjeskar, začas bi preveslali Dravu i brzo se vratili s čamcem do vrha punim pijeska. Imali su snažne, mišićave, uvijek preplanule ruke i nitko poput njih nije mogao tako brzo istovariti pijesak iz čamca. Lopate mokrog, teškog pijeska s lakoćom su bacali daleko od obale, pa je Hugo bio zadovoljan. Nije morao prebacivati pijesak do mjesta kamo bi kolima dolazili kočijaši. Zato je braći Bilek čamac pijeska plaćao najviše. Kad su se drugi bunili, samo bi rekao: „Kad natovarite toliko pijeska u čamac kao oni i kad pijesak bacite tako daleko od obale, i vama ću platiti isto.“

Ponekad, braća Bilek znala su sjediti s Lacikom i Markom ispred ulaza u Proleterku. Lacika je s mlađim Bilekom igrao šah, a stariji Bilek i Marko kibicali su sa strane. Tako je bilo i tog prijepodneva i ja sam ih gledao s nasipa, očekujući poštara. Sviđala mi se ona francuska marka i nadao sam se da će stričevo pismo možda već danas stići i da ću sa Stipom kovertu trampiti za marku. Ali Lorenza nije bilo na ulici. Značilo je to samo jedno: poštar je već prošao.

– Vamo dolazi mali.

Uplašio sam se jer je tata pričao kako su braća Bilek pokušala opljačkati banku i da su zbog toga bila u zatvoru. I od tada bi ih, svake jeseni, nekoliko dana prije nego što će drug Tito doći u Baranju, uvijek strpali u zatvor dok lov ne završi. Tata bi to obično obznanio za ručkom:

– Za koji dan drug Tito će doći u lov. Noćas su pokupili braću Bilek.

Ali mi je omama rekla da to s pljačkom banke baš i nije bilo onako kako se pričalo po Donjem gradu. Bileki su uvijek bili spremni napraviti psinu, pa su jednog jutra upali u banku, kraj kapelice Snježne Gospe, držeći ispod mantila drvene dječje pištolje i s vrata viknuli: „Ruke u vis! Ovo je pljačka banke!“. Dvije službenice u smrtnom su strahu podigle ruke u zrak, a braća Bilek su zaurlala: „1. april! Samo smo se šalili, danas je 1. april!“. Stajali su pred šalterom, gledali smrtno blijede službenice, umirući od smijeha. Pa su izašli do donjogradske tržnice i pod tek prolistalim lipama hvalili se Antiki i Roziki te drugim piljarima uz pijačne tezge što su napravili. A onda ih je pokupila milicija, dva ih dana nitko nije vidio, a kad su se nakon mjesec dana pojavili, još su bili puni modrica.

– Dolaz vamo, mali – ponovno je viknuo stariji Bilek, a ja sam se ukočio od straha. Mislio sam da su čuli kad sam omami ispričao ono što mi je rekao njihov prijatelj Stipe, zaprijetivši da nikome ne smijem ni zucnuti.

– Tebi govorim, jebo te, jesi gluv! Što stojiš tamo ko magarac, čega se bojiš, balonjo mali, izdrkani. Ništa ti neću. Dolazi!

Ali ja se nisam bojao samo braće Bilek. Bilo me strah i Lacike jer se o njemu pričalo da uvijek u džepu ima nožić i da štroji dečkiće. Suze samo što mi nisu potekle. Nisam se usudio okrenuti i vratiti u kuću, bojao sam se da će me stariji Bilek, potrčim li, lako sustići. Usta su mi bila suha, knedla mi je stajala u grlu, htio sam u pomoć pozvati omamu, ali nisam mogao izustiti ni slova. Stariji Bilek krenuo je uz nasip. Ukočio sam se i pomislio: Gotov sam, Lacika će me uštrojiti i baciti u Dravu. Osjetio sam kako mi ugodni, topli mlaz klizi ispod nogavica hlača.

– Hajde, jebote – rekao je stariji i povukao me za ruku. – Uzmi ove dvije flaše i trk po pivo u dućan. I kad se budeš vraćo, svrati kod Laze u Ribarski i reci mu da za braću Bilek zamijeni toplo pivo iz dućana, za ono njegovo s leda.

Tutnuo mi je novac u ruke i dodao:

– A sad kifeli! Jako smo žedni.

Osjetio sam silno olakšanje. Potrčao sam koliko me noge nose, samo što nisam poletio, držeći smeđe pivske boce u rukama. I bio sam nekako važan, kao da obavljam strašno opasnu misiju, zadatak kakav se povjerava samo posebno obučenima. Gospodin Šver, prodavač u dućanu, začudio se kad sam stavio boce na pult. Nikada prije nisam kupovao pivo.

– Dva piva za braću Bilek.

– Oho – rekao je Šver. – Moglo bi opet biti veselja. Ovo im je već treći put danas.

A čika Lazo nije ništa pitao kad sam se pojavio s dvije boce piva u ruci. Uzeo ih je mrzovoljno i gurnuo u led, promrmljavši nešto u bradu i pružio mi dvije ledene boce, toliko hladne da su me zabridjeli dlanovi.

– Sad su tebe našli. Dojadilo im da sami idu – rekao je. – Skupo im da piju ovdje kod mene, al gospoda ne vole mlako pivo iz dućana. Majku im geliptersku. Jedan luftiguz gori od drugog – rekao je ljutito.

Bio sam ponosan kad sam starijem Bileku pružio dvije mrzle, orošene pivske flaše. Otvorio ih je zubima. Jednu je pružio Laciki, iz druge potegao dug gutljaj i dodao je bratu. Lacika je učinio isto, obrisao dlanom grlo boce i dodao je Marku.

– Slušaj, jebote – rekao je stariji Bilek. – Znam da tamo u Vodeničkoj onaj klipan Vjeko mlati mlađe od sebe. Bude li te samo pipnuo, reći ćeš mi. Od danas si pod zaštitom braće Bilek i niko ti ništ ne smije. I slobodno mu reci: takne li te, prebit ćemo ga ko mečku.

Taj Vjeko stvarno je bio strah i trepet u Vodeničkoj i jednom mi je uzeo sve klikere i još mi je udario čvrku. Imati zaštitu braće Bilek bila je velika stvar.

Lacika se zagledao u moje hlače.

– Nećete me uštrojit? – upitao sam bez straha, sada siguran zbog zaštite braće Bilek.

– Jesi li se upišo? Hlače su ti mokre.

– Kad sam kod Laze vadio pivske boce iz ledene vode polio sam se – slagao sam postiđeno.

– No, dobro – nastavio je Lacika. – Sviđa li ti se ovaj blok?

U ruci je držao blokić u narančastim koricama na čijim su listovima bili kvadratići.

– Dobit ćeš ga, al nešto moraš napravit. Moraš mi dovest nekog od djece s kojom se igraš, nekog ko ima riđu kosu i pjege na licu. Znaš li takvog?

– Znam Ivku iz mog razreda. Stanuje u Cvjetkovoj, odmah pored kina Slavija.

– Pjegava je i crvenokosa?

– Da.

– Takvu djecu prodajem u Saponiju – rekao je Lacika. – I dobro plaćaju. Od njih se pravi najfiniji sapun. Dovedi je i blok je tvoj.

– Dovest ću je sutra – rekao sam buljeći u blokić.

S Ivkom se pod odmorima nisam baš često igrao, djeca su je izbjegavala. Rugala su joj se zbog crvene kose i pjega, i govorila da je riđovka. Zbog toga je vječno cmizdrila. Ali imala je drvenog skiru i ponekad mi je dala da se spustim niz blagu padinu od škole do Tvornice koža. Jednom mi je rekla da sam joj jedini prijatelj i zato je samo meni dopuštala da se vozim njenim romobilom.

– Kad je dovedeš, blokić je tvoj – ponovio je Lacika. Braća Bilek su se pogledala, Lacika namignuo i otpio gutljaj piva.

– Dobro – rekao sam, uspeo se uz nasip i vratio kući.

Omama je mijesila tijesto u kuhinji i ja sam šutke sjeo do prozora. Mučilo me kako ću sutra dovesti Ivku Laciki i prodati je za blokić.

– Od čega se pravi sapun?

– Otkud ti to, dijete Božje?

– Zanima me.

– Od životinjskih masnoća i loja. I još se doda koješta.

Šutio sam i gledao kako omama razvlači tijesto, reže ga u komadiće i otvorenim dlanovima valja dok se ne stanje poput prsta.

– Danas pravim šufnudle.

Nisam se smijao kad je tata, uvijek kad bi za ručak bile šufnudle, omami govorio da je napravila fuš nudle. Nisu mi prijale i pojeo sam tek nekoliko. Omama i tata samo su se začuđeno pogledali. Mama je bila zabrinuta, pitala je boli li mi nešto. Kad me tata pozvao da zajedno odemo nabrati travu za kuniće, rekao sam da ću radije ostati u dvorištu. Sjedio sam ispod oraha, sve dok nije došla mama i stavila mi ruku na čelo.

– Mislim da imaš vrućicu. Omama kaže da si se upiškio.

Odvela me u sobu, skinula mi hlače, presvukla gaćice i pokrila toplom dekom.

– Najbolje je da ostaneš u krevetu. Ako ti sutra ne bude bolje, ići ćemo doktoru.

Kad sam ostao sam u sobi pomislio sam na Ivku i zaplakao. Sanjao sam kako je Lacika vuče za ruku prema Saponiji, a ona se nemoćno otima i plače. Probudio sam se čim je svanulo i odmah otrčao niz nasip do Proleterke. Lacika je sjedio sam pred vratima tvornice i pušio.

– Neću dovest Ivku.

– Onda ništa od blokića.

A kad sam pošao uz nasip, viknuo je:

– Evo ti blokić. Zaslužio si ga.