Donjodravska obala | Drago Hedl

DRUGO POGLAVLJE

u kojem Perduka umre, u njegov stan dosele
Zdravko, teta Nevenka i zastavnik Trendo

Na povratku iz škole sljedećeg dana, trčeći uz stepenice od Ribarskog doma do kuće, vidio sam kako su našu usku ulicu prepriječili traktor i prikolica. Dovezli su veliki ormar, krevet, štednjak, drveni sanduk, stol i nekoliko stolica, mnogo kartonskih kutija i vreća, te desetak bukovih cjepanica. Čovjek na prikolici drugoj je dvojici dodavao stolice i kartonske kutije. Kuštro, Veronika i omama stajali su po strani, gledajući kako ono troje skida stvari s prikolice.

– Došle nam nove komšije. Sele u stan gdje je živio Perduka.

Omama i tata kod Perduke su posuđivali knjige, sve dok sredinom ljeta nije umro. Dva sanduka puna knjiga tada su, po njegovoj želji, postala vlasništvo Donjogradske knjižnice. Poklonio im je sve knjige, osim četiri, koje je zapakirao u kutiju od cipela. Na nju je napisao moje ime. Omama ih je, zajedno s ceduljicom na kojoj je urednim rukopisom, napisano zelenom tintom, stajalo: „Dadi, neka ih pročita, kada dovoljno odraste da ih može razumjeti“, spremila u svoj ormar. Nekoliko tjedana nakon toga tata mi je pokazao Glas Slavonije i rubriku na dnu gradske stranice, gdje je najsitnijim slovima ispod naslova Darovatelji Narodne knjižnice i čitaonice bilo i Perdukino ime.

Živio je u malom vlažnom stanu, tri kuće od naše, u prizemlju Donjodravske obale 14, čiji su zidovi graničili s Ribarskim domom. Imao je naočale s debelim staklima i uvijek bi sjedio s knjigom u ruci kraj prozora. Navečer, kad bi se smračilo, stao bi na stol i kao da bere voće s najviših grana, stojeći na prstima i držeći ruke uvis, da bi knjigu što više približio škiljavoj žarulji na viskom stropu, nastavio čitati. Jedino je tako mogao, jer je previsoko postavljena sijalica za njegove slabe oči bacala premalo svjetla.

– Idemo do Perduke – rekao je tata početkom ljeta, tek što smo se vratili kući s vrećom punom divlje djeteline. Nahranio je kuniće, uzeo komad žice i torbu s alatom, uhvatio me za ruku pa smo u tren prošli nekoliko koraka od naše do Perdukine kuće. U Ribarskom domu sjedilo je tuce kožarskih radnika. Šutke su pili pivo, a čovjek s brčićima, u crnoj kožnoj jakni – koji me nedavno onako strogo gledao – sada je sjedio do vrata, motreći nas preko novina. Buljio je za nama sve dok nismo ušli u Perdukin stan, a onda sam opazio kako nas kradomice gleda kroz otvoren prozor kraj kojeg je Perduka čitao.

– Donio sam komad bakrene žice iz tvornice. Odšarafit ću žarulju i grlo doštiklati do stola – rekao je otac skidajući sa žice izolaciju. – Kad padne mrak nećete se morat propinjat do plafona. Moći ćete čitat za stolom.

– O, bit će to lijepo – rekao je sretni Perduka i njegove velike oči nasmijale su se ispod debelih stakala.

Onaj s brčićima, na korak do prozora, piljio je u oca dok se penjao na stolicu, odšarafio ziherung i cvikcangama presjekao tanku bakrenu nit koja je virila iz plafona. Žicu koju je donio povezao je s onom na stropu.

Otac je zviždukao, što je uvijek činio kad bi nešto radio, a ja sam, vadeći jednu po jednu iz sanduka, gledao Perdukine knjige. Sve su bile uredno umotane u novinski papir. One bez korica Perduka je stavio u kartonski omot, izrezan od kutija za cipele. Neke su bile debele, poput Rata i mira, neke dobro uščuvane poput Zlatarovog zlata, u nekima su listovi poispadali, pa ih je Perduka pokušao zalijepiti tutkalom koje mu je dao Lacika iz Proleterke. Najviše sam volio one sa slikama, kakva je bila Djeca kapetana Granta. Gledao sam kako mornari na jahtu, na čijem je pramcu pisalo Duncan, izvlače velikog morskog psa. Izgledom, bio je nalik na kečigu, kakve je otac ponekad znao uloviti na Dravi, a velik poput soma što ga je proljetos Karčika s kompe satima izvlačio iz Drave, dok je fotograf Miheljenko, bos i zasukanih nogavica, strpljivo stajao u plićaku da što bolje snimi ogromnu ribu. Sliku je kasnije objesio u izlog svoje radnje na Trgu Vladimira Nazora, pa bih – kad su me nedjeljom otac i majka poveli u šetnju ili kad sam s omamom odlazio do trafike gdje je kupovala cigarete – zadivljeno promatrao ribetinu.

Omama mi je pričala da je Perduka bio bogati trgovac i da je imao lijepu kuću u Gornjem gradu. Poslije rata kuću su mu uzeli, a dok je bio u zatvoru, sve su mu vrijedne stvari odnijeli. Ostalo je samo desetak kištri knjiga koje nitko nije htio pa ih je skupio i donio u mali stan koji su mu dali u zamjenu za kuću. Kad god je bilo prilike i dalje je kupovao knjige. „Svaki roman treba pročitati nekoliko puta“, govorio je omami kad bismo došli posuditi knjigu, „jer se uvijek otkrije nešto novo, nešto što je ranije promaklo“.

Da sam uzeo malo veći komad žice ne bi škodilo – rekao je otac. Potom je spojio grlo, zavrnuo žarulju, vratio ziherung i stisnuo prekidač.

Perduka je bio oduševljen.

– O, pa to je krasno. Sada mogu čitati dok me volja. Već mi je bilo teško stajati i držati ruke u zraku, boljelo me u ramenima, a i koljena mi klecaju. Koliko sam vam dužan?

– Ništa. Posuđujete nam knjige.

Te večeri Perduka mi je poklonio knjigu Kroz pustinju i prašumu.

– Lijepa knjiga, vidit ćeš.

Šest tjedana kasnije je umro. Našli su ga za stolom, glava mu je klonula, a lice mu je bilo priljubljeno na listovima Oliver Twista.

Sada su u njegov mali stan useljavali meni nepoznati ljudi. Tek što su, prilično se namučivši, ona tri čovjeka skinula ormar, pojavili su se žena i dječak. Došli su uz stepenice. Zaokupljen promatranjem stvari koje je troje ljudi skidalo s prikolice, uočio sam ih tek kad su stali uz traktor. Dječak se u tren uzverao na nj, otvorio vrata kabine i sjeo za volan.

– Silazi, vraže balavi! – ljutito je povikala žena i dječak je, jednako vješto kao što se i popeo, sišao s traktora.

– Ja sam Zdravko – prišao mi je i rekao. – Ali svi me zovu Vjeverica. Nema tog drveta na koje se ne mogu popet. Sad ćemo stanovat ovdje. Mama me tu upisala u školu.

Tako sam upoznao Zdravka Vjevericu, pa sam zajedno s njim i ono troje ljudi počeo unositi stvari u bivši Perdukin stan. Nosio sam lonce, kutije s tanjurima i šerpama i lakše vreće u kojima je bila odjeća. Svaki put kad bismo se sreli na stazici između prikolice i stana u koji su useljavali, Zdravko bi zastao i nešto rekao:

– Doselili smo iz Retfale.

– Mama radi u Lanari.

– Stari nas je ostavio još dok sam bio mali.

– Mislim da će se mama udat za Trendu.

– Trendo je jako strog.

– Moj djed na selu ima dva konja.

– Mama stalno viče, al me nikad ne tuče.

I tako sam o Zdravku saznao sve, već prvog dana. Bio je nešto niži, ali krupniji od mene. Imao je kestenastu kosu i male smeđe oči, oblikom nalik na one u pastata, patuljastih somića koje smo otac i ja znali loviti u barama uz Dravu.

Kad smo unijeli sve stvari Zdravkova mama dala je svakom čašu soka, a onoj trojici po bocu piva. Govorila im je gdje da stave krevet, gdje ormar, gdje stol i stolice. I dok su se mučili namještajući štednjak, ona je iz vreća vadila odjeću i slagala je u ormar.

– Trendo ima pravi pištolj. Uvijek ga nosi sa sobom – povjerio mi se Zdravko kad smo popili sok, izašli iz Perdukinog stana i sjeli pod bagrem ispred moje kuće.

– Tko je Trendo?

– Oženit će moju mamu, reko sam ti. On joj je našao ovaj stan.

– Šta će mu pištolj?

– Trendo je oficir. Ustvari zastavnik, al ne voli da ga tako zovu. Vidit ćeš ga. Uvijek dolazi u uniformi, popodne. Večera s nama i ode kad već spavam. Jako je strog. Par puta me izlemo vojničkim kaišem, jednom kad sam mu iz novčanika mazno deset dinara, drugi put kad sam iz futrole izvuko pištolj. I kad sam mu se narugo što ne zna reći konj. Uvijek kad je ljut, kaže da sam kojn: Zdravko, ti si obični kojn. A kad broji ne kaže osam, već osum. Umjesto ključ kaže – kluč. I ne zna reći …

Zdravko je naglo prekinuo jer se na korak do nas pojavio čovjek u uniformi sa širokim opasačom o kojem je, u smeđoj futroli, visio pištolj. U uniformi, s pištoljem i vojničkom kapom na glavi, onako namrgođen, ulijevao je strah. Zdravko je skočio, stao po vojnički i rekao odrješito:

– Druže Trendo, sve smo stvari unijeli u stan. Mama sprema ormar, a oni ljudi namještaju furunu.

– Dobro.

– Tko si pa ti?

– Zovem se Dado. Stanujem na Donjodravskoj 11.

– Nisu te naučili da staneš mirno, ko po komandi, kad ti se obrati starešina? Loš si ti pionir, nevaspitan!

Uplašio sam se i ustao gledajući u strahu onaj njegov pištolj. Okrenuo se i produžio prema bivšem Perdukinom stanu, a Zdravko je, uspravan poput vojnika, hodao nekoliko koraka za njim. Tako sam upoznao Trendu. A kad sam omami ispričao kako će taj vojnik u uniformni, s pištoljem oko pojasa, oženiti Zdravkovu mamu, odmah je posegnula za kockicom šećera, otvorila bočicu i nakapala nekoliko Hoffmannovih kapi.

– Pored onoga špiclova s brčićima u crnoj kožnoj rekli, samo nam još ovaj fali u firtlu.

– Nisam znao da se onaj s brkovima zove špiclov.

– Nije mu to ime. To mu je zanimanje.