Donjodravska obala | Drago Hedl

SEDMO POGLAVLJE

opisuje kako se Zdravko zaglavio u željeznom stupu

Početkom listopada uvjerio sam se zašto Zdravku pristaje nadimak Vjeverica.

Zavolio sam ga, postali smo prijatelji, svaki smo dan zajedno išli u školu, a poslije nastave igrali bismo se loptom ili se skrivali po grmovima bazge na nasipu uz Dravu. Znali smo se penjati i po vagonima koji su danima stajali na tračnicama, a Zdravko me naučio igri koju smo nazvali vodena duga. Otkinuli bismo nekoliko stabljika trske, uz nasip ih je bilo u izobilju, pa smo jednu po jednu umakali u malo spremište za ulje koje se nalazilo iznad kotača vagona. Zatim bismo trsku bacili u Dravu i gledali kako se na površini vode tamno ulje s vrha trske pretvara u prekrasnu mrlju duginih boja.

Zdravko mi je pokazao još jednu igru. Donio je Trendinu vojničku baterijsku lampu, koju je ovaj ponekad znao ostaviti na ormariću njihove spavaće sobe, odvrtio debelo, zaobljeno staklo ispred žaruljice, a onda, držeći ga desetak centimetara iznad zemlje, okrenuo prema suncu. Na zemlji se pojavila bliješteća točkica. Zdravko bi je usmjerio k nekom od mrava koji su užurbano hodali između cigli. Mrav bi u tren zastao, počeo se vrtjeti u krug, a onda se zgrčio i stao.

– Gotov je! – uskliknu bi trijumfalno Zdravko, pa dao meni staklo baterijske lampe da i ja učinim isto. Tu ga je igricu naučio Trendo, još dok su stanovali u Retfali. Zvali smo je oganj. Nije često spominjao Trendu, ali mi se požalio kako ga je često znao mlatnuti vojničkim remenom i reći:

– Glup si kao kojn.

Zdravko je bio zanimljiviji od Ivice s kojim sam se jedino mogao igrati špekula dok je sjedio na lonki. Ne samo što me naučio novim igrama, već me oduševljavalo i što se začas mogao uzverati na svako drvo. Ali najviše sam volio kad bismo nedjeljom popodne odlazili na mali donjogradski trg do trafike gdje je omama kupovala VUS i cigarete. Ondje, tik uz trafiku, Besim je prodavao kikiriki, špice i pekao kokice, a oko njega skupili bi se Karan, braća Bilek, Mangula, Ike, Gire, Čipura, Pekar i još neki čija imena ni nadimke nisam znao. Besim je na malu vitrinu u kojoj je nakon pečenja držao kokice stavio radio i dugom šnjurom prikopčao ga na struju pa su svi slušali prijenos nogometne utakmice. Karan i Mangula navijali su za Dinamo, Gire za Hajduk, a Čipura za Crvenu zvezdu i uvijek su se poslije utakmice prepirali čiji je tim bolji. Nama je to bilo zanimljivo, jer su svi psovali i vikali, a mi smo se samo pogledavali, jer stariji, inače, pred nama nisu psovali.

– Trendo navija za Vardar, ali voli i Partizan, pa kad igraju ta dva tima svejedno mu je ko pobijedi – pričao je Zdravko dok smo išli prema trafici. Ondje su već svi bili oko Besimovog radija, grickali su špice i naćulili uši. Mi smo stajali malo po strani, ali dovoljno blizu da možemo čuti prijenos. Za razliku od Huseka, Besim nije štedio lampe svog radioaparata.

Crnković do Čonča, Čonč prema Matušu, Matuš dodaje Lipošinoviću, Lipošinović dribla Šekularca, prodire po desnom krilu, može biti opasno, dodaje Jerkoviću, da li je to ofsajd? Ovaj puca, ali Beara izvodi sjajnu paradu i brani! Bacio se poput pantera i izboksao loptu preko prečke u korner! – čulo se s radija. Čipura je skočio od sreće, dok se Karan uhvatio za glavu.

– Kako to nije zabio?! – rekao je Karan dok je na radiju svirala glazba.

– Ni sto Jerkovića ne može Beari dati gol. Jesi li vido kako je majstorski obranio taj udarac.

– Izvio se kao pantera i izboksao loptu u korner – ponovio je riječi s radija. – To može samo Beara.

A onda se s radija javio spiker:

– Dragi slušaoci, uključujemo našeg reportera Radivoja Markovića koji prati utakmicu Crvena zvezda – Dinamo:

– U Beogradu penaltik! U Beogradu penaltik! Toplak je izvodio korner, u kaznenom prostoru Dinama skočio je buket igrača, Čonč je oborio Kostića i sudija je pokazao na belu tačku.

– Ma kakav penal, odakle penal?! – bjesnio je Karan – Nije ga ni dodirnuo.

– Pa gurnuo ga je, čovječe, u šesnaestercu. Čisti penal. Ko suza! – rekao je Čipura.

– Da vidimo ko će izvesti udarac – nastavio je glas s radija. – Priprema se Kostić, namešta loptu na belu tačku. Kratki zalet, udarac i – gol! Gol! Lopta ne levu, Irović da desnu stranu. Divan gol Kostića, Zvezda vodi jedan nula, Dinamovi igrači pognutih glava idu prema centru.

– Kakav gol, čovječe. Kakav gol! – urlao je Čipura i skakao od veselja. – Kako je samo rastavio golmana. Pucao mu u lijevu stranu, a ovaj se bacio u desnu.

– Jedino tako možete i pobijediti da vam sudac dosudi penal – rekao je Karan i iz sve snage šutnuo pivsku bocu. Poletjela je zrakom i pala na pločnik razbivši se u stotinu komada.

– Ma čist penal, čovječe, povuko ga je za dres i srušio na zemlju – bio je uporan Čipura.

– To ste vidjeli samo ti i sudac – bjesnio je Karan i sočno opsovao.

– Vidio je cijeli stadion!

Svađali su se do kraja utakmice, a Zdravko i ja stajali smo po strani i zabavljali se. Onda smo odjurili kući, Zdravko je donio loptu pa smo se igrali Dinama i Zvezde. Zdravko je šutnuo loptu, potrčao, sustigao je, krenuo lijevo, zatim desno, pa opet lijevo, driblajući zamišljenog igrača.

– Lipošinović dribla Šekularca, prodire po desnom krilu, opasno je, dodaje Jerkoviću, Jerković puca i ništaaa – vikao je Zdravko jureći za loptom.

Brzo nam je dosadilo pa smo sišli niz nasip i igrali se vodene duge.

– Sad ćeš nešto vidjet. Nešto što samo Vjeverica može.

Na blagoj kosini nasipa, desetak metara od Proleterke, uz mjesto gdje se odlagala šljaka i čađ iz velikih tvorničkih peći, u nebo je stršio željezni stup. Bio je visok desetak metara, sastavljen od debelih komada čelika, tek nešto tanjih od željezničkih tračnica, spojenih velikim nitnama. Od zemlje prema vrhu blago se sužavao. Isti takav nalazio se i na drugoj dravskoj obali, a između njih bila je povučena čelična sajla. O njoj je pak, okačena o kotač, visjela pletena čelična žica, čiji je drugi kraj bio pričvršćen za kompu. Nošena vodenom strujom, kompa bi tako s jedne obale Drave klizila na drugu. Sajla joj nije dopuštala otploviti nizvodno. Kompa je imala kormilo, lancima spojeno s okruglim upravljačem na prednjem dijelu, kojim je Karčika, komparoš, okrećući ga, vješto upravljao.

Zdravko se u trenu popeo na vrh stupa.

– To može samo Vjeverica! – viknuo je odozgo, a ja sam ga stojeći ispod, zadivljeno promatrao. Jednako vješto kao što se uspeo, brzo se spustio. Pažljivo je promotrio stup, onaj njegov najdeblji dio, legao na zemlju pa između željeznih rešetki provukao ruku i počeo se uvlačiti u stup. Onom drugom i nogama lagano se odgurivao o zemlju, malo zastenjao i već je do pola bio u stupu. Onda je i drugu ruku uvukao u stup, pa se sada s obje uhvatio za sljedeću, višu rešetku i povukao tijelo prema gore. Donja polovica tijela još je bila izvan stupa, ali kad se odgurnuo nogama i rukama povukao do sljedeće rešetke, za tren je bio u željeznom stupu.

– Sad si ko majmun u zoološkom vrtu.

– Sad sam ti pokazo zašto me zovu Vjeverica.

– Nisam vjerovo da je moguće uvući se u stup.

Malo se kreveljio i – koliko je to dopuštao uski prostor u stupu – počeo cupkati, imitirajući majmuna. Smijao sam se do suza.

– Idem sad van. Probaj se ti uvuć, siguran sam da nećeš moć.

Ali kad se htio izvući, nije išlo. Gurnuo je ruku kroz trokut koji su činile željezne šine, nekako je uspio progurati glavu, ali dalje nije išlo. Zapinjalo je rame. Onda je probao s drugom rukom i opet progurao glavu, ali je iznova zapelo rame.

Pokušao je ponovo i ponovo. Nije išlo. Bio je na rubu plača.

– Zvat ću tatu – rekao sam. – On sve može. Izvući će te iz stupa.

– Nemoj. Ubit će me Trendo ako sazna što sam napravio.

Kroz trokutasti otvor progurao je glavu i lijevo rame, ali dalje nije išlo. Grašci znoja orosili su mu čelo. Uzdahnuo je, pa ponovno progurao glavu i rame, snažno se otiskujući nogama o donje prečke. Zaglavio se i zaplakao.

– Ne mogu van. Krepat ću u stupu, nikad se neću živ izvuć.

– Idem po tatu – ponovio sam, ali u tom trenutku otvorila su se vrata Proleterke, a Lacika i Marko sjeli su na drvenu klupu i zapalili cigaretu.

– Kako si momčino? – upitao je Lacika, misleći da sam sâm.

– Zdravko se zaglavio u stupu. Ne može napolje.

Lacika i Marko došli su do stupa.

– Sad ćemo to riješit – najavio je Lacika, otpuhujući dim. – Izvuci jednu, pa drugu ruku, proguraj glavu, a Marko i ja ćemo te povuć.

Zdravko je poslušao. No, kad su ga počeli povlačiti za ruke, jauknuo je.

– Boli. Zapinju ramena.

– Moraš malo stisnut zube – savjetovao je Lacika. – Ajde, probat ćemo ponovo.

– Uh, boli. Jako boli!

Lacika i Marko su se pogledali.

– Da skine košulju pa da ga namažemo s tot mašću? Možda bi ga tako skliskog mogli izvuć? – upitao je Lacika Marka.

– Hm. Ne znam. Al kako se dovraga uvuko?

– Uvijek ide lakše unutra nego van – mudrovao je Lacika.

Počela se spuštati večer. Crveni sunčev stup bljesnuo je sredinom Drave. Omama je izašla pred vrata i počela me dozivati.

– Tu sam, kod stupa. Zdravko se uvuko i ne može van.

Omama je došla do ruba nasipa. Lacika, Marko i ja stajali smo kraj stupa. Kad je opazila i Zdravka, prekrižila se, posegnula za kockicom šećera u džepu i iz bočice nakapala nekoliko kapi. Stavila je kockicu šećera u usta i gledajući Zdravka uvučenog u stup rekla:

– Herc će me klofit.

A onda je iz sveg glasa počela dozivati oca:

– Tona, Tona, dođi. Zdravko se zaglavio u stupu!

Odmah iza tate, iz dvorišta su istrčali Kuštro i Ivičina baka.

– Živoga ti boga!

– Jezuš i Marija.

– Idem po Nevenku.

Otac je prišao stupu i Zdravka pomilovao po glavi.

– Ne boj se. Riješit ćemo to. Ak si mogao uć, moraš i izać.

Rekao je Zdravku da prvo gurne jednu ruku, koliko god može, pa onda drugu.

– Probo sam već.

– Ajmo ponovo.

Zdravko se napeo, rame je ovaj put izašlo malo više, ali kad je pokušao izgurati i drugo, nije išlo.

– Hm. Kako si ušao?

– Lego sam na zemlju, provuko ruke i glavu, onda se ufatio za gornju prečku i polako uvuko do pasa. A onda se opet uhvatio za sljedeću prečku i snažno se povuko, pa su noge prošle ko od šale.

– Aha. Idemo sada obrnutim putem. Prvo noge proguraj ispod donje prečke i spuštaj se, pridržavajući se za gornju.

Zdravko je poslušao, nekako je izgurao jednu nogu a drugu gotovo do koljena, ali dalje nije išlo.

– Ajmo još jednom.

– Vraže balavi, u crnu ćeš me zemlju otjerat prije reda – povikala je Zdravkova mati, koju je ovamo doveo Kuštro. Za njom su došli Lorenz i teta Ema.

Mrak se već posve spustio pa je Lacika baterijskom lampom osvjetljavao stup. Od Drave je zapuhao svježi vjetrić.

– Bojim se da ništa nećemo moć bez švajs aparata.

– Bolje da zovemo vatrogasce. Ne smijemo sami rezat stup – upozorio je Lacika.

– Pametno – složio se Kuštro.

– Začas ću ja to. Idem do Kožare po aparat – rekao je otac i potrčao prema tvornici.

Sad je iz dvorišta izašla i majka. Odnekud su se pojavili Juraj i Veronika. A onda je iz Ribarskog doma naišao i onaj s brčićima, u kožnoj jakni.

– Kolko je već dugo unutra? – upitao je, ali mu nitko nije odgovorio.

Lacika je ponovno predložio da Zdravka namažu tot mašću pa da ga, glatke i skliske kože, izvuku iz stupa.

– Ne vrijedi – rekao je Marko. – Da su milimetri u pitanju, možda bi pomoglo. Al njemu zapinje cijelo rame.

– Hladno mi je i gladan sam – rekao je Zdravko plačući.

– Nećeš dobit ništa dok te ne izvuku. Što ti bude manje u želucu, lakše ćeš van.

Što se događa?

Prepoznao sam Trendin glas. Stvorio se odnekud, spustio se niz nasip i, vidjevši Zdravka zaglavljenog u stupu, samo je rekao:

– Kukulele!

A onda je ljutito prosiktao:

– Nisi ti ververica, ti si obični, glupi kojn.

Svi su se nasmijali, svi osim Zdravka. Oči su mu bile pune suza. Tresao se od straha i svježeg povjetarca s rijeke.

Otac i braća Bilek, koje je pokupio u Ribarskom domu, vukli su dvije velike čelične boce.

– Sad ćemo to riješiti – najavio je otac. U jednu je ruku uzeo nešto što je ličilo na dugačku slavinu, spojenu na gumene cijevi čiji je drugi kraj ulazio u čelične boce. Odvrnuo je jedan, pa drugi ventil i u ruku uzeo metalnu masku.

– Okreni glavu koliko god možeš i ne gledaj u plamen – rekao je Zdravku, a onda se obratio i družini na nasipu. – Nemojte gledat u plamen da vam ne stradaju oči. Najbolje je da okrenete leđa. Brzo će bit gotovo.

Odsjaj plavičastog plamena obasjao je nasip. Čulo se pucketanje, a onda je stotine iskri poletjelo uvis.

– Tako. Samo da se željezo ohladi pa ću te izvući.

Zdravko je oprezno gurnuo jednu, pa drugu ruku. Potom je pažljivo progurao glavu. Nogama se naslonio na donje prečke i oba su se ramena našla na vanjskoj strani. Otac ga je uhvatio ispod pazuha i polagano povlačio. Išlo je lako, jer ona pregradna željezna prečka, koju je otac prerezao, više nije smetala. Izvukao ga je, spustio na zemlju i pomilovao po glavi.

– Ni jedna vjeverica ne voli biti u kavezu – našalio se. Zdravko se na trenutak nasmijao, a onda, ugledavši Trendu, briznuo u plač.

Trendo je u sekundi skinuo vojnički opasač i udario Zdravka po guzici.

– Ti si kojn, obični kojn – vikao je i mlatnuo ga opasačem. Čovjek s brčićima pohitao je prema Ribarskom domu.