Donjodravska obala | Drago Hedl

DESETO POGLAVLJE

Špiclov upada na karmine i svađa se s ocem

– Cugni, nikaj ti ne bu! Dobro je za krf.

Pogledao sam vide li me tata i majka, ali oni su bili zaokupljeni razgovorom s Lacikom i Markom. Njih dvojica skoknula su na čas iz Proleterke, u prljavim plavim radničkim odijelima, da popiju čašicu. Svi osim njih bili su lijepo odjeveni, u odjeći koja se čuvala za nedjeljnu misu i svečane prilike. Ribarski dom bio je zadimljen i krcat. Lazo je skuhao veliki lonac vina i sve je mirisalo po klinčićima. Grijući toplom čašom prozeble ruke, otpio sam gutljaj. Bilo je fino. Slatkasto vino kliznulo je niz grlo i osjećao sam kako grije cijelu utrobu. Popio sam još jedan gutljaj, pa još jedan.

– To je puno boljše neg grenadina. Buš živel sto let. Posle buš dobil još.

Vino me ugrijalo i osjećao sam da mi se žare uši. Dok smo stajali kraj Kuštrinog groba, puhao je sjeverac i, mada sam imao topli kaputić, drhtao sam od zime. Donjogradsko groblje tik je uz Dravu, na uzvisini, ali Kuštrin grob bio je na samom rubu strme padine, okrenut prema rijeci.

– Ovaj je iz Šihtinog sindikata – rekla je omama čim je kepec u crnom kaputu stao pred grobnicu. Nisam nikada prije bio na sprovodu, pa mi je omama šapćući objašnjavala:

– Održat će govor.

Gledao sam Evicu kako stoji tik do kepeca u crnom kaputu i kako joj suze sustižu jedna drugu. Nije imala kapu i Stipe je, stojeći iza nje, dlanovima grijao njene obraze. Bio je blijed, ali nije plakao. Njegova crna neposlušna, sada tek prst dugačka kosa, provirivala je ispod vunene kape. Veronika nije mogla zakopčati sivi kaput, ispod kojeg je provirivala široka crvena haljina. Borila se s vjetrom držeći rubove tijesnog kaputa. Tek povremeno, obrisala bi koju suzu. Pogled je spustila prema smrznutoj zemlji uz rub rake.

Omanji čovjek u crnom kaputu svako bi se malo nakašljao, praveći duge stanke između riječi. Govorio je kako je Kuštro bio dobar radnik i drug, kako je pridonio razvoju Saponije i da će svima nedostajati. Onda se opet nakašljao, pogledao u papir koji mu je iz ruke otimao vjetar i nastavio, obećavši da će se Kuštrin kolektiv pobrinuti o njegovim kćerima i omogućiti im da završe školu.

– Mi brinemo o radničkoj klasi i kad umre – rekao je čovjek iz Šihtinog sindikata. – Drug Kuštro više ne može brinuti za svoje kćeri, ali mi možemo. Naša radnička klasa je složna i solidarna.

Omama je prevrnula očima i laktom blago gurnula Lorenza, koji je stajao tik do nje. On je samo zavrtio glavom pa pogledao Ferdu, koji je učinio isto. Braća Bilek stajala su do poštara Franje i nešto međusobno šaputala. Teta Reza pod ruku je držala moju majku, a otac je stajao između nje i gospođe Kašpar. Zdravko i teta Nevenka bili su s druge strane grobnice, prekoputa omama i mene. Karčika je, krupan i širok u ramenima, od vjetra štitio Ivičinu baku, koja se drhtureći stisnula uz Huseka. Iza njih stajali su gospodin i gospođa Miheljenko, on s crnim šeširom na glavi, ona s maramom koja joj je otkrivala samo oči, usta i nos.

Dok je čovjek u crnom govorio o doprinosu druga Kuštre narodnooslobodilačkoj borbi, meni je pred licem igrao Kuštrin lik. Radovao sam se kad bi srijedom popodne Evicu i mene poveo do trafike da vidi je li dobio što na lutriji. Svakog bi tjedna kupio dvije polovine srećke, uvijek birajući one koje završavaju na 33 ili 55. „To su sretni brojevi“, rekao je, ne obazirući se na nagovor tete Elze, trafikantice, da je bolje kupiti jednu cijelu, jer će mu tada, izvuku li njegovu srećku, pripasti cijeli dobitak. „Boga ti živoga“, rekao bi tada Kuštro, „ak izvuku moju srećku bit ću dvostruko sretan: zato što sam dobio ja i zato što će druga polovina pripast nekom drugom. Što bi ja, bolan, sa sto iljada dinara?! Pedeset mi je dosta“. Ali tek svaki treći-četvrti put dobio bi ulog, no i tada je bio zadovoljan. „Danas ne moram potrošit novac za novi loz“, znao je reći, „pa ću vam kupit čokoladu“. A onda bismo, grickajući čokoladicu Životinjsko carstvo, otišli do kina Slavija, u Tucovićevu, da u izlozima na ogradi kina pogledamo koji filmovi dolaze. „Nema Tarzana ni ovaj tjedan“, rekao bi Kuštro i pomirljivo dodao: „Možda bude sljedećeg“. Pa smo se polako vraćali kući, a on bi svako malo zastao i upitao: „Što na engleskom znači dust?“. Ja bih kao iz topa ispalio: „prašina“. „A što znači clever?“. „Pametan“, uzviknuo sam, ponosno ga pogledavši. „Do kraja godine naučit ćemo najvažnije engleske riječi do slova M, a nagodinu ostale. Onda ćemo moć razgovarat ko pravi Englezi“, rekao je i u širok osmijeh razvukao svoje naborano lice, oko očiju i nosa puno točkica mitesera.

Čovjek u crnom kaputu još je uvijek pričao, a četvorica grobara odložila su lopate i cupkajući s noge na nogu pokušavali se zagrijati. Kad je, govoreći još nekoliko minuta kako je Saponia važna za našu državu i narodnu higijenu, napokon rekao „Slava mu!“, grobari su prišli lijesu, uhvatili užad, svaki sa svoje strane i mrtvački sanduk počeli pažljivo spuštati u grob. Tada je Veronika kriknula. Bio je to užasan, bolan krik, pa sam i ja zaplakao, vidjevši kako su majci, omami, gospođi Emi, čak i Lorenzu, potekle suze. Veronikin vrisak pretvorio se u ridanje, koje je postajalo sve glasnije kako se lijes polako, sve dublje spuštao u grobnicu. A kad su grobari lopatama počeli bacati zemlju na mrtvački sanduk i kad je prvo omama, a potom i ostali, prišla grobu i bacila grumenčić zemlje, Veronika je plakala tako bolno da je Stipe pozvao moju majku da mu pomogne pridržati je. Vjetar joj je istrgnuo iz ruku rubove sivog zimskog mantila i njena crvena haljina, među crnim kaputima ostalih, bljesnula je poput munje kad iznenada zapara nebo ispod tamnih, mrkih oblaka.

– Morat ću joj ofarbat tu klajdu – šapnula je omama gospodinu Lorenzu. – Ne može ovaka hodat u koroti.

Grobari su zatrpali raku, pokupili užad, lopate i dvije široke debele daske na kojima su stajali dok su spuštali lijes. Jedan od njih uzeo je vijenac od borovih grančica i zimzelena s crvenom petokrakom u sredini, koji je donio kepec koji je održao govor, i položio ga na humak. Veronika se tek tad smirila i prestala je jecati.

Mlađi od braće Bilek glasno je rekao:

– Lazo je pozvo sve na kuhano vino u Ribarski dom. On časti.

U normalnim državama ljude se ne pokapa na Božić – rekla je omama dok smo od groblja, tresući se od hladnoće, išli prema Ribarskom domu. Kad smo bili nadomak kuće učitelja Janka, Zdravkova je mama predložila:

– Hajde da ga bar pozovemo u Ribarski, kad mu već nismo javili za sprovod.

Držeći Zdravka za ruku, povukla ga je za sobom kroz usku drvenu kapiju kuće u kojoj je stanovao učitelj.

– Sad će on, samo da se obuče – rekla je teta Nevenka kad nas je sustigla samo nekoliko koraka ispred Ribarskog doma.

Husek mi je ponovo gurnuo u ruke čašu s kuhanim vinom. Otpio sam još tri gutljaja i osjetio da mi je u glavi nekako drugačije. Odjednom je sve postalo ljepše, obuzela me neka radost i želja da se počnem glasno smijati. Želio sam da se svi smijemo kao nekoć, slušajući Veselo veče, kad se Kuštro zakašljao u zadimljenoj sobi Husekovih, gdje smo se stiskali uz njegov radioaparat. A onda me uhvatio panični strah da ću prasnuti u smijeh tu u Ribarskom, gdje su svi bili ozbiljni i tužni zbog Kuštrine smrti. Pa sam skliznuo ispod stola, čvrsto stisnuo usta dlanom i sakrivajući se iza rubova stolnjaka došao do omaminih visokih kožnih čizama. Prepoznao sam cipele tete Reze i sjeo na drveni, nauljeni pod, između njenih i omaminih nogu.

– Tona ga je skinuo sa štrika – čuo sam omamu kako govori. – Zavezo je štrik za fosnu ispod krova zahoda. Sigurno se popeo na klozet, stavio omču oko vrata i skočio. Tona je pozvao miliciju, došli su, pogledali, slikali i otišli.

– Strašno – rekla je tete Reza. – Bože moj, zašto je to učinio?

– Nije mogo podnijeti blamažu. Prvo Stipe, sad Veronika.

– Vidim, u blagoslovljenom je stanju. Zna li se s kim?

– Onaj švindler Juraj. Napravio joj dijete i – aufviderzen.

– Čim je kidnuo, znala sam što u je pitanju.

– Pa, Bože moj – čuo sam tetu Nevenku – nije ni prva ni zadnja. Događa se to danas. Kad bi samo znali kolko takvih dolazi u bolnicu da se očiste.

– Tužan Božić – rekla je omama. – dan prije Badnjaka sam mu to rekla, jer me molila Veronika. Ona nije imala hrabrosti. Mislila je da će otac lakše podnijet kaže li mu to neko drugi. Poslušala sam je, dan prije nego što kriskindl nosi darove, ja sam mu rekla vijest koja ga je ubila. Trebala sam pričekat da prođe Božić. Sad si to ne mogu oprostit.

– Ništa vi niste krivi. On bi učinio isto i da ste mu rekli poslije.

– Prije sprovoda otišla sam Veroniki. Tješila sam je. A ona me nijemo gledala, kao da ne čuje što govorim. Kao da je gledala kroz mene. Pričala sam joj kako je njen otac bio nesretan kad mu je umrla žena, kako mu je bilo teško bit sam, kako ga je pogodilo to sa Stipom, ispitivanje na miliciji, neugodnosti koje smo zbog toga imali Tona i ja. Htjela sam joj pomoć i olakšat, reć da nije samo ona kriva za očevu smrt. Da nije jedini razlog. I znate što mi je rekla, nakon što je briznula u plač i gorko zaridala? Rekla je: „Frau, Justa, ja sam kriva za tatinu smrt. Samo ja. Ostavio je poruku. Jasnu poruku: ’Veronika, zbog tebe sam to učinio. Ti si me otjerala u grob’“. „Kakvu poruku?“, upitala sam, misleć da je Kuštro iza sebe nešto ostavio. A ona je rekla: „Znate li zašto se objesio baš u zahodu? To je poruka meni, frau Justa. Objesio se u zahodu, baš na mjestu gdje se začelo to jadno djetešce koje nosim. I da mi nije pod srcem i da ga ne osjećam kako se miče u mojoj utrobi, sutra bi se i ja objesila. Ali nemam pravo ubit ga. Nisam to htjela ni kada me Juraj nagovaro da ga uklonim i slao da razgovaram s babicom Rezom“.

– Sirota Veronika – rekla je omami teta Reza. – Što li će sad njih troje? Stipe će teško nać poso, sad kad je obilježen. Veronika će morat brinuti o bebi, a ne može brinut ni o sebi. Evica je još dijete.

– Mi ćemo ih uzeti na koštu. Nije ni nama lako, al moramo…

Čuo sam kako su se naglo otvorila vrata Ribarskog doma. Hladnoća s ulice prostrujala je malom prostorijom. Žagor je prestao kao presječen. Svi su umuknuli.

– Oho, društvance slavi Božić.

Prepoznao sam glas onog s brčićima, onog koga je omama zvala špiclov.

– Slušaj – čuo sam očev ljutit glas – gledaj svoja posla i miči se odavde. Pokopali smo našeg susjeda i prijatelja. Nisi dobro došao ovamo. Svi znamo da si bijedni cinkaroš.

Vladao je potpuni tajac.

– Vidim učo i ti si ovdje. Gdje je vino, evo tebe.

– Umukni! – izderao se otac. – Ostavi nas na miru.

– Gle ti fašiste – prosiktao je špiclov. – Nešto si hrabar posto, kad malo popiješ. Ti da meni komanduješ! Nismo se bojali fašista ni u ratu, još ih se manje bojimo sad. Dođi vamo, majku ti fašističku, da te propustim kroz šake.

Čučeći ispod stola, vidio sam tatine cipele kako se pomiču, a onda čuo škripanje stolica i spazio kako se kreću i bakandže braće Bilek. U trenu našle su se ispred očevih cipela i zagradile mu put. Visoke kožne čizme onog s brčićima stajale su ukopane u mjestu, korak do vrata Ribarskog doma.

– Pustite me da zgazim tog šufta – čuo sam oca. Njegove lijeva cipela krenula je pola koraka naprijed, ali su je zaustavile bakandže braće Bilek. Onda sam vidio kako su se pred očevim cipelama ispriječile Husekove gojzerice, potom i Lorenzove cokule. Na kraju i lakirane cipele čika Laze, koje je uvijek nosio u gostionici.

– Smiri se Tona! – viknula je majka.

– Srest ćemo se mi već – nastavio je špiclov. – Neću vam kvarit karmine koje ste pretvorili u proslavu Božića. Ali ovo neću zaboravit. Ti da mene tjeraš iz gostionice, govno fašističko.

Vidio sam kako se prvo okrenula njegova lijeva cipela, potom i desna. Zatim opet lijeva, pa desna. Čula se škripa vrata i njegove su cipele izašle. Potom su se i cipele svih drugih vratile na svoja mjesta. Noge su me boljele od čučanja, pa kad sam ruke spustio na pod, da na njih prebacim težinu, zapeo sam za omaminu nogu. Pogledala je ispod stola i, opazivši me, rekla:

– O, kako si se uplašio, pa šmugnuo pod stol. Ne boj se, sjedi na hoklicu kraj mene. I srkni malo vina da se okuražiš, od jednoga gutljaja ništa ti neće bit.