Donjodravska obala | Drago Hedl

OSAMNAESTO POGLAVLJE

u kojem Stipe nestaje, a Kuštro se
plaši da je pobjegao preko granice

– Boga ti živog – rekao je Kuštro. – Nema Stipe.

Omama je podigla pogled s novina. Stajao sam kraj zečinjaka i kroz rešetke na vratima hranio kuniće lišćem maslačka. Bilo je blago nedjeljno jutro.

– Veronika kaže da je otišo jučer prijepodne. Reko je da ide do braće Bilek. Čudio sam se što ga nema na večeri, mislio, valjda je negdje s njima, doći će već. Al ga nije bilo cijelu noć.

– Jesi li pitao te huncute?

– Kažu da ga jučer nisu ni vidjeli. Eno ih dolje na Dravi, sjede s Karčikom na kompi.

Ivičina baka provirila je iz kuhinje.

– Sem ga videla jučer, oko devet vur. – Nosil je torbu, kak da se v školu uputil.

– Sve su knjige na stolu. Odnio je samo torbu, boga ti živog.

– Onda je nekud otišo – zaključila je omama.

– Bil je sav nekak čudan – dodala je Ivičina baka.

– Moraću na miliciju.

– Nemoj, možda se vrati. Pričekaj do navečer, pa ako ne dođe ni ovu noć, odi ujutro – savjetovala je omama.

– Braća Bilek sigurno znaju gdje je. S njima je kuhan i pečen – uključila se majka izašavši na dvorište.

– Kažu da ga nisu vidjeli – ponovio je Kuštro.

Kunići su pojeli sav maslačak koji sam jutros ubrao na nasipu, ali nisam htio otići po novi jer me zanimalo što Kuštro, omama, Ivičina baka i majka govore.

– Ne znam ni što je nosio u torbi.

– Je li fali što u kući? – upitala je omama.

– Novac nije diro. Ne vidim da je išta ponio.

– Hm – rekla je majka. – Sigurno nije nosio praznu torbu.

– A da nije zdimio preko? – rekla je omama tiho.

Stajao sam kraj zečinjaka promatrajući kuniće kako guraju njuškice kroz rešetke, očekujući hranu. Bojao sam se reći da sam čuo kad su braća Bilek objašnjavala Stipi kako da vlakom putuje do Zagreba i dalje do Maribora.

– Hodi na nasip i uberi još koji maslačak – rekla je majka. – Vidiš kako traže. Gladni su.

Izašao sam na ulicu, ali se nisam spustio niz nasip. Čučnuo sam uz drveni plot, koji je dvorište dijelio od ulice.

– Prekjučer, kad je došo da ga podučavam njemački – čuo sam kako govori omama – tražio je da ga naučim kako se kaže gladan sam. Pa smo ponavljali: ih bin hungrih, ih bin hungrih.

– Što ću ako je pokušao pobjeć preko, živoga ti boga?

– Ako se prebaci, snaći će se. Zna nešto njemački – rekla je omama.

– Ali ako ga naši uhvate, bit će belaja.

– Propitaj se kod braće Bilek. Oni su to prošli. A zna i Ike, onaj iz Crkvene. Njega su proljetos, ošišanog na nulericu, vratili pa je fasovo svoje.

– Samo mi još milicija za vratom fali, živoga ti boga,. Bit će obilježen dok je živ.

– Da sam mlađa i ja bi zdimila preko. Ako uspije bar će se spasit.

Vidio sam Lorenza kako izlazi na ulicu. Bojao sam se da će krenuti prema našoj kući i da ću ga morati pozdraviti, pa će me čuti mama. Šmugnuo sam niz nasip. Braća Bilek sjedila su na kompi s Karčikom. Razgovarali su. Ribarski dom bio je prazan, samo je onaj s brčićima sjedio za stolom, preko puta čika Laze i listao novine.

– Čujem da je Stipe nesto…

– Jučer oko devet. Odnio je torbu, a knjige je ostavio na stolu. Kaže Kuštro da će na miliciju.

– Možda milicija prije dođe k njemu – rekao je stariji Bilek i nacerio se.

Onaj s brčićima, na spominjanje milicije, stao je uz ogradu koja je dijelila terasu gostionice od željezničke pruge.

– Što će milicija kod Kuštre?

– Samo se šalim – viknuo je s kompe mlađi Bilek dok je Karčika micao uže s drvenog stupa pristaništa. Kompa je zaparala površinu Drave, lijeno klizeći prema drugoj obali. Vidio sam kako stariji Bilek prstima mlađem prelazi preko kose, kao da ga šiša. Smijali su se, ali nisam čuo što govore.

– Je li ti Stipe reko što će mu ona adresa s pisma koje vam je poslao tvoj stric? – upitao je čovjek s brčićima.

– Nije.

Otrčao sam uz nasip da me špiclov dalje ne ispituje. Ubrao sam nekoliko stručaka maslačka i krenuo prema kući. Kuštro je upravo izlazio na ulicu i polako se uputio prema Ribarskom domu.