Donjodravska obala | Drago Hedl

PETNAESTO POGLAVLJE

u kojem Dado pronalazi pismo pod gredom u šupi

Sjedio sam u šupi, na jednoj od desetak cjepanica koje je otac proljetos uhvatio na nabujaloj Dravi. Uz njih stajali su uredno poslagani komadi ugljena, nepotrošenog prošle zime. Čim je majka otišla na kolodvor raspitati se kad sutradan imamo vlak, šmugnuo sam u šupu pazeći da me ne vidi Ivičina baka. Zatvorio sam vrata. Kroz pukotine između crepova na krovu prodiralo je dovoljno svjetla.

„Draga moja ženo, sretan sam što ti mogu poslati ovo pismo, da ne brineš kako sam. Drže me u podrumu u Zagrebačkoj ulici. Sad je već dobro, nadam se da je najgore prošlo. Bilo je strašno onu noć kad su me odveli. Hvala bogu, tu trojicu od tada nisam vidio, mada ni drugi, osim jednoga, nisu bili puno bolji. Podrumska prostorija u koju su me doveli bila je skučena i vlažna i imala je malen prozor s rešetkama. Ispod njega nalazio se stol s lampom, a do vrata još jedan. Posjeli su me na stolicu u sredini sobe. Ruke su mi bile vezane lisicama. Uperili su lampu, pa me svjetlo zaslijepilo. Nisam vidio isljednike. Ali po glasu sam znao da nisu oni koji su me ispitivali u kući i odveli. Onaj do malog prozora rekao je da će najbolje biti da sve priznam. Govorio je polako izgovarajući riječi, kao da pjeva. Rekao sam da nemam što priznati, jer nisam podmetnuo požar. Čuo sam kako onaj do vrata ustaje i osjetio snažan udarac pendrekom. Sijevnulo mi je po lijevoj strani leđa i pao sam sa stolice.

– Diž se, govno švapsko – zaurlao je onaj kraj vrata.

Isljednik do prozora rekao je:

– Najbolje je da priznaš.

Šutio sam, od bola grizući usnicu.

– Najbolje je da priznaš.

– Kako da priznam ono što nisam učinio.

Tada mi je sijevnulo ispod lijeve strane rebara i ponovo sam pao.

– Dakle? – upitao je isljednik čiji je stol bio ispod prozora s rešetkama. Nisam mu mogao vidjeti lice. Lampa koju je uperio potpuno me zaslijepila.

Onaj do vrata ponovno je dreknuo da ustanem. Pokušao sam. Bol na lijevoj strani ispod rebara bila je užasna. Nisam se mogao pomaknuti. Osjetio sam udarac vojničkom čizmom. Udario me po leđima. Onda još jednom, u butinu, pa u glavu. Svjetlo lampe nestalo je, u glavi mi je zvonilo, a onda sve utihnulo. Mislio sam da umirem. Osvijestio sam se mokar, drhteći na podu. Nisam se ni pomaknuo, pa su me polili još jednim amperom hladne vode. Tad sam se trznuo.

– Došao je k sebi. Možemo nastavit – čuo sam onog do prozora.

Ponovo su me bubnuli u rebra. Tek kad se kroz prozorčić s rešetkama počelo probijati svjetlo, prestali su me udarati. Ležao sam na podu, potpuno mokar. Nećeš vjerovati, ali bilo mi je drago da sam mokar, da ne vide da sam se upišao, da se ne naslađuju mojim mukama. Nisam se mogao pomaknuti, boljela me svaka kost, svaki mišić. Napokon su ugasili lampu. U malu prostoriju ušao je crnomanjast čovjek.

– Ja ću nastavit – rekao je isljedniku do vrata, kratko ošišanom, u crnim vojničkim čizmama.

Bio je mlađi od mene. Onog do prozora vidio sam samo s leđa kad je izlazio. Širok u plećima, zdepast i nekako poguren. Taj crnomanjasti bio je dobar. Skinuo mi je lisice s ruku, pomogao mi da sjednem na stolicu i dao nekakvu sivu košulju i hlače da se presvučem. Ali nisam mogao, svaki pokret tijela silno me bolio. I sada, dva dana poslije, jedva ti pišem. Da su mi slomljena rebra na desnoj strani, ne bi ni olovku mogao držati u ruci. Crnomanjasti me ponudio cigaretom.

– Slušaj, druže – rekao je – bolje ti je priznat. Imamo svjedoke, imamo dokaze. Ovako mučiš i sebe i nas.

– Ne mogu. Nisam to učinio.

– Svi tako govore, pa kad-tad priznaju.

Sljedeću noć proveo sam u podrumskoj ćeliji. U noj je bila samo daska i noćna posuda. Tresao sam se cijelu noć, mada od bolova nisam osjećao hladnoću. Onda su me ujutro opet ispitivala ona dvojica, ali su me manje tukli nego prvi put. Sad su me šamarali, nisu me udarali po rebrima i leđima. Popodne je došao crnomanjasti. Nagovarao me da priznam, ali me nije tukao.

– Što prije priznaš, bolje za tebe. Prije će suđenje, prije ćeš na robiju. Sad su ti, vidim po papirima, 32 godine. Ako ti odrape 20, ako se budeš dobro ponašo, s 47 već bi mogo bit vani. Ne vrijedi se inatit. Priznaj.

Nisam priznao. Sad me drže u ćeliji, dva dana nitko nije dolazio, samo mi donesu hranu. Noćna posuda samo što nije puna, ali je ne iznose. Prozor je visoko, ne veći od knjige i pada tek malo svjetla.

Ženo moja, ne znam što će bit. Teško mi je što nisam uz vas, što ste prepušteni sami sebi. Da je bar Justa živa. Pokupi Dadu i odi k tvojima u Vrbovu. Ne možete ostati na Donjodravskoj, ponestat će vam novca i hrane. Kod tvojih ćete bar imati što jesti. Nekako ću se, valjda, snaći da ti s vremena na vrijeme pošaljem pismo. Za ovo znam da ćeš ga dobiti. Čuvaj Dadu i ono djetešce koje nosiš ispod srca. Voli vas vaš Tona.“

Pažljivo sam smotao pismo, točno onako kako je bilo složeno. Vratio sam ga u tijesni, dobro zaštićen prostor, između grede i crijepa, provjeravajući vidi li se sa strane. Nije ga bilo moguće pronaći, osim ako netko – kao što sam to učinio ja – iznad svake grede provuče komadić tankog lima, pa izgura pismo. Vratio sam lim u kištru s kojekakvim šarafima i žicom i nekoliko željeznih kajli po kojima je otac, zabivši ih u pukotine panjeva, udarao maljem pripremajući pred zimu drva za ogrjev.