Donjodravska obala | Drago Hedl

UMJESTO EPILOGA

Odlazeći kao dječačić u donjogradsku knjižnicu, na trgu Vladimira Nazora, uvijek sam birao knjige s ilustracijama. Gutao bih Olivera Twista, romane Marka Twaina i Julesa Vernea, pomno proučavajući crteže. Pomagali su mi doživjeti sadržaj onakvim kakvim ga je stvorio pisac. Moja bujna dječačka mašta često je bježala iz okvira romana, stvarajući od njegovih junaka posve drugačije likove, koji bi se ponašali različito od onoga što je njihov autor htio. Crteži su me vraćali u čvrste korice knjige.

Završavajući roman Donjodravska obala, slučajno sam nabasao na kutiju starih obiteljskih fotografija. Otkrio sam nevjerojatne sličnosti između tih slika i nekih mjesta i likova u romanu. Bio sam zapanjen shvativši koliko je moja omama Justina nalik glavnoj junakinji romana. Posve je nevjerojatno da čak imaju i isto ime. Ostao sam zabezeknut vidjevši slike ulice u kojoj sam odrastao, toliko nalik onoj iz romana. Potpuno ista rijeka, frapantna sličnost kompe; čak je i ulični vodovod, baš kao i u romanu, u sjeni bagremâ. Kao deklarirani ateist razgalio sam se nad slikom iz 1957., gdje s velikom grupom prvopričesnika stojim u dvorištu donjogradske crkve. Uznemirila me činjenica da se časna sestra Honorabilis i župnik Matijević iz romana, pojavljuju na toj fotografiji.

Jednaki šok ostavile su i slike moje tete Irme i strica Alojza, koji su, baš kao i istoimeni likovi u romanu, živjeli u Austriji, odnosno Njemačkoj. A kako sam se tek iznenadio ugledavši fotografije mog prvog razreda, spoznavši da učitelj Janko Malnović, ima isto ime i vrlo slično prezime učitelju iz romana, Janku Maleviću. Uplašen, vratio sam slike u kutiju, bojeći se da ću, nastavim li ih gledati, naići i na druge likove iz Donjodravske obale: Kuštru, Huseka, Karčiku, Juraja, Veroniku, Zdravka, Lorenza, Trendu, tetu Nevenku, čika Lazu… Osobito me uznemirila mogućnost da nabasam na sliku špiclova.

Radoznalost me, međutim, namamila da zažmirim i iz snopa nepregledanih fotografija nasumce izvučem jednu da bih provjerio ima li baš svaka sličnosti s romanom. Na slici koju sam, poput zamorca u kutiji sa srećkama, izvukao iz hrpe, nalazila se naša obiteljska grobnica. Nevjerojatno: baš kao i u romanu, na nadgrobnom spomeniku Kenigovih i naše se prezime nekoć pisalo drugačije. I njima se, kao i nama, nekadašnje ö pretvorilo u e.

Pomislio sam da bi stare obiteljske fotografije pronađene u kutiji, objavljene na kraju ove knjige, mogle pomoći čitatelju kao što su meni nekoć pomagale ilustracije u romanima mog djetinjstva. Da ga vrate u korice Donjodravske obale i ne dopuste da na krilima mašte odleprša izvan ovih korica i uradi s likovima romana ono što autoru nije bilo ni na kraj pameti.