Donjodravska obala | Drago Hedl

ČETVRTO POGLAVLJE

u kojem Dado stoji na kompi i želi baciti
roza kaputić, ali mu plan propada

– Veronika već dva dana nosi nekakvu čudnu, široku crvenu klajdu, u kojoj je nikad prije nisam vidila. Baš sam najgerih raste li nešto ispod nje.

Omama je prebirala na podu kuhinje krumpir koji je rano jutros istresla iz vreće, kako bi je vratili ujaku. Pažljivo je okrenula svaki gomolj, slažući krumpir u drvenu kištru. Otac samo što se nije vratio s kolodvora, kamo je ispratio ujaka na jutarnji vlak. Nevoljko sam se spremao u školu, jer je majka rekla da danas moram obući kaputić.

– Što mu fali? Hajde, reci što mu fali? Hladno je, moraš se dobro obuć da se ne preladiš ili da, ne daj Bože, navučeš upalu pluća.

Kad je donijela kaputić, jedva sam suspregnuo suze vidjevši ga onakvog roza s mesinganom dugmadi. Radije bih trpio hladnoću i išao u školu samo u onom ispranom smeđem džemperu, nego nosio taj kaputić.

– Što mu fali? Bit će ti toplo, to je najvažnije.

Omama je stavila prst preko usta. Namignula je i nastavila prebirati krumpir. Nisam shvatio što je željela reći, ali sam bio siguran da je nešto smislila.

Zdravko se začudio kad je, kao i svakog jutra, petnaestak minuta prije osam, ušao s ulice u dvorište da bismo zajedno pošli u školu. Nisam se osvrtao na njegovo zabezeknuto lice.

– Takav kaput ima i Crvenkapica. Pokazat ću ti u slikovnici kad se vratimo iz škole.

Šutio sam i čvrsto odlučio da ću se na povratku iz škole, kad Karčika ode u Ribarski dom i nakvasi žemičku u zdjelicu s vinom, popeti na kompu i zavitlati kaputić u Dravu, isto onako kako je to učinila teta Nevenka, bacivši Trendin vojnički šinjel. Odnijet će ga voda, nitko ga nikada neće naći, a ja ću mami reći da je kaputić nestao u školi, da su ga ukrali iz hodnika, ispred vrata učionice, gdje ostavljamo kapute i cipele. Tako ću ga se riješiti zauvijek.

Dok smo pred školom, po dvoje u redu, razvrstani po razredima, čekali da podvornik otvori velika drvena školska vrata i pusti nas u zgradu, prišao je Vjeko iz Vodeničke. Išao je u treći razred, bio je veći i snažniji od nas iz prvog, pa je uživao – dok smo stajali u redu, čekajući da uđemo u školu dijeliti nam čvrge, koje su pekle kao da je na tjeme pala žar. Vidjevši me zastao je i, dok sam očekivao da me po glavi udari kažiprstom odapetim o palac, viknuo sam:

– Ja sam pod zaštitom braće Bilek. Ako me takneš, prebit će te kao mečku.

Vjeko me pogledao, nacerio se i rekao:

– Ne boj se. Nikada ne tučem curice. Pogotovo ne one u tako lijepim kaputićima.

Svi su se u redu počeli smijati, a Bukvić je dobacio:

– Pogledajte kraljevića u ženskom kaputiću!

Tada su se počeli smijati i đaci iz susjednih redova. Pokrio sam lice dlanovima i zaplakao. Osjetio sam kako me netko dodiruje po ramenu i vidio riđokosu Ivku. Pogledala me, rukom uhvatila jedno od one žute dugmadi na kaputiću i nježno rekla:

– Baš je lijep taj tvoj kaputić. Sviđa mi se, ljepši je od mog. Voljela bih ga imati.

Ona mi se jedina nije rugala. Sjetih se kako sam je htio dovesti Laciki u Proleterku da je proda u Saponiju za fini dječji sapun, jer mi je zauzvrat obećao dati blokić. Zbog toga sam još sam jače zaplakao.

– Pusti ih. Baš te briga što pričaju. Kaputić je baš lijep.

Podvornik je otvorio vrata i razvrstane po razredima počeo puštati učenike u školu. Kad je red došao na naš, sagnuo sam se, praveći se da vežem pertlu na cipeli, i šmugnuo iza debla platane. Odlučio sam provesti plan: otrčat ću do Drave, krišom se popeti na kompu, baciti kaputić u rijeku i brzo se vratiti u školu. Ulazna će vrata još biti otvorena, a budem li zakasnio na početak školskog sata, učiteljici ću reći da sam morao na zahod. Kad nastava završi, praveći se da ništa ne slutim, poći ću s ostalom djecom u hodnik da iz plakara izvadim kaputić. Tad ću primijetiti da ga nema, pa nestanak prijaviti učiteljici. Svi su me jutros vidjeli u njemu i ništa neće biti sumnjivo. A kad dođem kući, istu ću priču ispričati i majci.

Plan se činio savršenim. Potrčao sam prema Dravi. Nisam vidio Karčiku na kompi, mora da je fruštukao i sjedio s čika Lazom iza zatvorenih vrata Ribarskog doma, umačući žemičku u zdjelicu s vinom. Gore, uz nasip, na malom prostoru ispred uličnog vodovoda, nije bilo nikog. Još je bilo rano da Lorenz krene pred poštara i previše hladno da bi Lacika sjedio na drvenoj klupi ispred Proleterke. Popeo sam se na kompu, pažljivo pogledao oko sebe i skinuo kaputić. Drava je narasla, bujica mutne vode nosila je površinom granje, panjeve i stotine oblačića pjene, nalik na goleme kugle sladoleda.

Popeo sam se na prazne klupe pričvršćene uz ogradu kompe i taman kad sam htio zavitlati kaputić u rijeku, ugledao sam oca u čamcu. Spuštao se nizvodno i hvatao cjepanice koje je nabujala rijeka nosila iz uzvodnih šuma. Bio je zaokupljen tovarenjem u čamac i nije me primijetio. Ali znao sam da me može ugledati čim voda malo okrene čamac pa sam se, s kaputićem u ruci, sjurio s kompe niz drveno pristanište koje je plivalo na metalnoj buradi, preskočio onih nekoliko stepenica do pruge i sakrio se iza stabla bagrema. Voda je bila brza i čamac se začas udaljio, a kad sam izašao iz očeva vidokruga spazio sam Karčiku kako izlazi iz Ribarskog doma. Tri koraka za njim hodao je špiclov. Potrčao sam prema školi. Ali na pola puta sam stao. Pomislio sam da ne mogu u razred, opet će mi se rugati vide li me u tom kaputiću.

Krenuo sam kući. Omama je sjedila u dvorištu, držeći gusaka među koljenima. Jednom mu je rukom otvorila kljun, a drugom iz posudice s vodom trpala u grlo vlažni kukuruz. Gusak se otimao, ali kako su mu noge i krila bili svezani, samo je tresao onim dugim vratom, silom gutajući zalogaje.

– Što se dogodilo? Plako si.

– Boli me stomak.

– Da nije od masnih langošica? Ne bi trebalo. Sve je bilo friško.

Omama je izvadila kockicu šećera, natopila je s nekoliko Hoffmannnovih kapi i pružila mi , govoreći:

– Nek se polako topi u ustima. Kapi su gorke, al šećer će to ublažit.

Uzeo sam kocku šećera i oklijevao.

– Sad je već bolje. Sad me više ne boli.

– Samo uzmi. Ništa ti neće bit. To je frtalj od onoga što ja uzimam.

Stavio sam kockicu šećera u usta i stresao glavom i vratom, poput gusaka dok je silom gutao kukuruz.

– Od ovog će te proć. To je odlična medicina.

U zdjelici iz koje je omama vadila kukuruz, šopajući gusaka, ostalo je još nekoliko zrna. Uzela ih je među prste čekajući da gusak proguta onaj raniji zalogaj i prodorno me pogledala.

– Znam da ne voliš taj kaputić i da te od njega zabolio stomačić. Ali, langsam. Otići ćemo do frau Faler, ona će promijenit kopčanje i stavit drugačiju dugmad. A onda ćemo ga odnijet u kemijsku čistionicu da ga ofarbaju u braon. I imat ćeš najbolji kaputić u razredu, jer to je švapski štof. Bit će hercig, vidjet ćeš.

Poljubio sam omamu, a ona je ispustila gusaka iz ruku, pritišćući ga i dalje koljenima, izvadila kutiju skopskog Ibra, zapalila cigaretu i duboko povukla dim.

– Ne boli me više trbo. Pomogle su mi tvoje kapi.

Na uličnim vratima pojavio se otac, širom ih otvorio i iz Lorenzovih talički, fićukajući zadovoljno, počeo bacati vlažne cjepanice u dvorište.

– Bolje je imat Dravu, nego njivu. Drava je naš dobri anđeo: Ova će nas drva zimi grijati, do jučer sam zarađivao vadeći iz Drave pijesak, Drava nas je počastila dobrom večerom kad smo ulovili one protviše i kesege, a danas ću prodati rimske novčiće koje smo pronašli na obali. Štromar mi je našao kupca.

– Ali onda ti više neće izaći ime u novinama.

– Sad ideš sam na zahod, pa dobro znaš gdje završavaju novine.