Donjodravska obala | Drago Hedl

OSMO POGLAVLJE

Otac se žali kako je omama prvi Kenig u grobnici

Karčiki su, kao prst debele, iskočile žile na vratu, u licu je bio crven poput paprika spletenih u vjenčić, kakve je Rozika u jesen prodavala na pijaci. Zvuci velike mesingane trube u koju je puhao ličili su na bolno jecanje, kao da cijeli svijet plače za omamom. Mali plehorkestar Dobrovoljnog vatrogasnog društva Donji grad stajao je tik uz omaminu raku. Lehota je, gledajući u visoke grane javora, udarao činele, a čika Štromar odsutno dobošao palicama po bubnju. Lacika i Marko iz Proleterke, pogledom uprtim u zemlju, puhali su u dvije manje trube, koje su se, zajedno s onom ogromnom, Karčikinom, presijavale na mlakom svibanjskom suncu. Svi su imali plavkaste vatrogasne uniforme i srebrne šljemove na glavi.

Stajao sam, zajedno s ocem i majkom, ujakom Matom i bratićem Zlatkom, tik do Karčike i pokušavao razabrati kaplje li to s njegovog crvenog lica znoj ili suze.

A onda mi je pogled kliznuo na spomenik. Gledao sam slike Julijane i Nikole Köning. Volio bih da je ondje bila i omamina slika, ali na malom drvenom križu, naslonjenom na spomenik, samo je pisalo: Justina Kenig ✶ 1895 – † 1957.

Nikada još na jednom mjestu nisam vidio toliko ljudi: čak i kad su svi razredi iz jedne smjene čekali u dvorištu da uđu u školu, nije nas bilo toliko kao sada na omaminom grobu. Gospodin i gospođa Kupanovac stajali su u prvom redu, s druge strane grobnice. Do njih, ukočen kao vojnik, učitelj Janko, a iza njega cijeli moj razred. Miheljenko i njegova supruga bili su uz gospodina i gospođu Kašpar, a njihov zet Pajo, direktor Tvornice koža, gdje je otac nekoć radio, hladio je lice slamnatim šeširom. Braća Bilek, svaki s jedne strane, ispod ruke su držali čika Lazu. Husek i Ivičina baka virili su iza Antike i Rozike, teta Reza stajala je između Ferde i Lorenza, a poštar Franjo tik do tete Eme. Ona je, sat prije sprovoda, prišla tati i pitala može li omami, kad lijes spuste u raku, otpjevati ariju Elizabete iz opere Tanhojzer, ali je tata rekao da će Karčika dovesti limenu glazbu i da nije potrebno.

– Frau Justi bi bilo drago da je ispratim švapskom operom. Teta Nevenka je u ruci držala buketić crvenih ruža, stojeći između Janeza i Zdravka. Šnajderica Faler naslonila se na javor, nadomak groba, a njeno teško disanje čulo se čim bi zanijemila Karčikina truba. Uz kumove Pfister, vidio sam trgovca Švera, s kojim se omama vječno svađala, prigovarajući mu da vara na vagi. Mesar Kolčić stalno mu je nešto šaputao u uho. Čak i sad, na sprovodu, Šver je za uhom imao zataknutu olovku, čijim se nezašiljenim krajem uvijek počešao po tjemenu, prije nego što bi na škarniclu ispisao cijene kupljene robe i počeo računati. Njima prekoputa vidio sam trafikanticu Elzu, a kad je otac tiho rekao majci: „Najradije bih otišao tamo i otjerao ga“, bio sam siguran da iza javora i gospođe Faler proviruje špiclov. Majka je kasnije pričala kako je bilo i puno radnika iz Kožare i ljudi iz Crkvene, Vodeničke, Banove, čak iz Cvjetkove i s kraja Kišpatićeve, čija imena nije znala.

– Imala je lijep, velik sprovod. A i svećenik Matijević krasno je govorio – rekao je Lazo kad smo polako odlazili s groblja.

– Pozovite sve koje želite u Ribarski dom. Braća Bilek nabavila su ribu, Rozika je dala papriku i luk, pekar Pezelj kruh, a Flačer je skuhao fiš-paprikaš, zato ga i nije bilo na sprovodu. A ja sve častim čašom vina, rakije i piva. Ostalo piće svatko plaća sam, al može i na knjigu.

Svi stolovi u Ribarskom, kao nikad do tada, bili su prekriveni bijelim stolnjacima. Lazo ih je spojio u dva reda, samo je jedan, onaj najbliži šanku, za kojim je uvijek sjedila omama, ostao na svom mjestu. Uz tanjur i žlicu, na njemu je stajao čokančić rakije i kutija skopskog Ibra.

– Ovo je za Justu. Ako nam se vrati – rekao je Lazo dok smo sjedali za stolove.

Bilo je toplo popodne, a zrak ispran jučerašnjom kišom upijao je mirise iz grozdova bagremova cvijeća i širio ga ulicom. Dvije divlje patke brčkale su se u dravskom plićaku. Dalje, uz maticu rijeke, motor brodića je kašljucao, vukući nizvodno šlep natovaren trupcima topole.

– Voze drva za Šibicaru – progunđao je Karčika.

U vrijeme cijelog sprovoda nisam pustio ni suzu, ali kad smo sjeli, zaplakao sam i brzo se sagnuo, pretvarajući se da vežem pertle na cipeli, da nitko ne vidi moje suze. Obrisao sam lice o rub bijelog stolnjaka i sjeo na stolicu.

– Rekli su mi u vatrogasnom društvu da ne sviramo na sprovodima gdje je pop, ali mi smo došli. Boga mu materinog, svirali smo Justi, a ne popu – govorio je Karčika, kvaseći koricu kruha u čašu s vinom.

– Jeste li čuli šta se priča – govorio je Ferdi u pol glasa poštar Franjo, pokazujući prstom prema Kožari. – Nestalo je puno kože iz tvornice.

– Niko tolko ne krade ko komunisti. Bagra je to velika – odgovorio je Ferdo i lupnuo lulom o drvenu nogu.

– Ozbiljno je. Neko bi mogo iza brave.

– Neće oni svoje – zaključio je Ferdo.

Sjedio sam do oca, slušajući što odrasli pričaju. Ali bratić Zlatko nalijepio se uz mene, stalno mi pokazujući svoj ručni sat Kama i govoreći kako su ruski satovi bolji od švicarskih. Navaljivao je da odemo do Drave, obećavši kako će sat staviti pod vodu i držati ga pet minuta, a kad ga izvadi, radit će kao da nije bio u vodi.

– Švicarski satovi to ne mogu – bio je uporan. Ali kad sam odbio otići s njim do Drave, počeo je novu priču: Lav Jašin najbolji je golman na svijetu. Zahvaljujući njemu nogometaši Sovjetskog Saveza osvojili su zlatnu medalju na Olimpijadi u Australiji.

– Znaš li koliko su medalja osvojili? – pitao je.

– Ne.

– Devedeset osam. Najviše od svih, čak 24 više od tvojih Amerikanaca.

– Umukni! – dreknuo je ujak Mato s druge strane stola. – Dosta već s tim Rusima, sunce ti kalajisano.

Zlatko je zašutio. Priljubio sam se uz oca, slušajući što priča Lehoti, koji je sjedio prekoputa.

– Osjećam se užasno. Pokopo sam Justu u grob ko uljeza. Ona je prvi Kenig koji leži u tom grobu. Svi prije nje bili su König. Promijenili smo prezime, uzeli su nam kuću, Alojza ne puštaju majci na sprovod, dali su mi otkaz i mojoj djeci uzeli kruh. Što još oće od nas?

Lehota je nijemo kimao glavom. Otpio je gutljaj rakije, namrštio lice i prodrmao glavom, tako da mu se cijelo tijelo zatreslo.

– Kad sam se vratio iz zarobljeništva – nastavio je otac – nisu mi sudili. Nisu imali zašto. Imao sam 16 godina kad sam otišo u rat. Možda sam se i ja, kao Alojz, mogo domoć Njemačke i ostat ondje, al sam se vratio zbog Juste. Znao sam da su brat i otac poginuli, znao sam da je Alojz u Njemačkoj, pa sam se odlučio vratit da Justa ne ostane bez igdje ikog. Izučio sam za šlosera, počeo radit, oženio se. Al ne ostavljaju nas na miru. Sada nas žele prikazat lopovima, kradljivcima alata i tuđe zlatnine. Ni ja ni Justa nismo lopovi. Al valjda su shvatili, valjda im je ovo poruka. Zar bi tolko ljudi došlo na sprovod da je Justa bila kradljivica?

Lehota je ponovno kimnuo i otpio još jedan gutljaj. Flačer je u gostionicu unio veliki kotlić iz kojeg se pušila para. Crvena tekućina još je ključala, nekoliko ribljih mjehura plivalo je na površini, a miris fiš-paprikaša ispunio je prostoriju.

– Gdje je Janko? – pitao je Lazo, držeći u ruci veliku aluminijsku šeflju. Flačer je objema rukama pridržavao kotlić, a Lazo je, idući od stola do stola, grabio fiš-paprikaš.

– Nije mu bilo dobro pa je otišo kući – viknula je teta Nevenka iz drugog reda. – Zdravko ga prati od kuće.

Tek tada primijetio sam da Zdravko nije u gostionici. I upravo kad mi je Lazo iz kotlića izvadio komad kuhane ribe, a onda nasuo i šeflju vrele juhe, Zdravko je utrčao u prostoriju.

Provukao se ispod stola, došao do mene i šapnuo:

– Janko je povraćo krv.

Pogledao sam ga. Bio je uplašen.

– Kazo je da o tome ne pričam, al tebi sam reko.

– Pogledaj moj sat – hvalio se Zlatko gurajući ruku prema Zdravku. – Kama, ruska marka, bolji je od švicarskih.

– Začepi gubicu – ponovo je viknuo ujak Mato, opomenuvši Zlatka. – I jedi dok se fiš ne oladi.

– Takog je imo i Trendo, al uvijek je kasnio i stalno ga je nosio na popravak – rekao je Zdravko.

Žlice su udarale o tanjure, čulo se glasno srkanje i mljackanje.

– Šarf je! Šarf je, ali šmeka! – rekao je Lorenz, brišući oznojeno čelo. Potegao je pivo iz boce i podrignuo.

Srknuo sam vrelu juhu i zakašljao se.

– Ne mogu, ljuto je.

Zamijenio je tanjure. Na njegovom je bio komad ribe, u obliku potkovice.

– Pojedi ribu i kruh. Ja više volim juhu.

Kad smo pojeli, nikom nije bilo do razgovora pa smo šutjeli i pogledavali se. Svatko je bio u svojim mislima. Karčika je, žvačući koricu kruha nakvašenu u vinu, ustao prvi.

– Idem presvuć vatrogasno odijelo pa ću na kompu. Ako neko oće u Derfl, nek pričeka. Evo me za frtalj sata.

Potom su ustala braća Bilek, pa Marko i Lacika, u za njima teta Nevenka.

Idemo i mi – rekla je majka.

Prije nego što smo ušli u dvorište, otac je s kapije skinuo partecetl, pažljivo uklanjajući četiri rajsnegle s uglova. Presavio ga je uzduž, pa poprijeko, stisnuo kvaku i polagano odškrinuo vrata, oprezno zakoračivši u dvorište kao da se bojao da netko ne istrči.

– Nema više Juste – rekao je, a majka i ja krenuli smo za njim. Ujak Mato morao se sagnuti da uđe kroz kapiju. Zlatko je pogledao na sat.

– Točno je pet sati, 12 minuta i 37 sekundi – rekao je.