Donjodravska obala | Drago Hedl

ČETVRTO POGLAVLJE

u kojem se omama kiti zlatninom
i veselo govori: Ja sam majka kraljica

Otkad smo prestali kupovati Vjesnik u srijedu, omama me svakog četvrtka, kad bi išla pospremati stan Kupanovčevih, povela do trafike i zamolila frau Elzu da nam posudi primjerak novina, koji bismo vratili na povratku kući.

– Evo bedinerice i njenog unuka – rekla je veselo omama, a teta Elza ništa nije ni pitala, već bi samo presavila novine i tutnula ih omami u ruku.

– Nećete vjerovat, frau Elza, ali danas briftreger donese dvije anziskarte. Jedna od Stipe iz Prizrena, druga od Evice iz Zrenjanina. Stipe kuka i žali se na male porcije i da ih gadno abrihtuju, a jadna Evica pisala je tintoblaj olovkom, suze su se razlijevale po papiru i sve zamrljale. Pola nismo mogli pročitat. Kaže da je u sobi s deset djevojčica, da joj falimo i da bi jako voljela da je posjetimo.

– Jadno dijete – rekla je teta Elza.

– I dajte mi pet komada skopskog Ibra, ali sad nemam novca. Platit ću vam kad vratimo novine. Gospođa Kupanovac uvijek mi ostavi novac pod ašnbeherom, na stolu.

– Ma ne brinem ja za vas – odvratila je teta Elza i iz kutije izvadila pet cigareta, otkinula komadić prozirnog papira iz kutije i zamotala ih.

– Nemam fajercajg – rekla je omama, a teta Elza je pružila kutiju žigica. Omama je kresnula drvce, zapalila cigaretu i duboko povukla dim.

– O, kakav gušt – rekla je zadovoljno ispuštajući oblak dima. A kad smo stigli pred kuću Kupanovčevih i kad joj je cigarete već dogorjela do prstiju, dok je otključavala vrata, uvlačeći posljednji dim, dodala je:

– Nemoj reć majci da sam kupila cigarete. Na povratku ćeš dobit čokoladicu, a ja ću, kad majci predam novac, kazat da sam kupila Hoffmannove kapi i kombinirane praške. A ove preostale četiri cigarete popušit ću dok budem spremala, pa niko ništa neće znat.

– Dobro – odgovorih veselo.

Radovao sam se čokoladi. Omama me posjela za veliki stol u dnevnoj sobi Kupanovčevih, stavila pred mene novine i rekla:

– Pažljivo čitaj, nemoj da ostanu magareće uši.

Gutao sam Rip Kirbyja. Prvo bih pročitao cijeli strip, a onda se vraćao na početak, pažljivo razgledajući svaku sličicu. Kad sam došao do posljednje na kojoj je Kirby prstom pokazivao preko jezera, govoreći Desmondu da bi pucanj mogao doći odatle, mislio sam kako mora da je lijepo biti crtač stripova. On uvijek zna što će se dogoditi u sljedećoj sličici i ne mora, kao ja, čekati cijeli tjedan da to sazna. Iz razmišljanja me trgnuo omamin glas:

– Kupka je spremna, mladi gospodine. Napunila sam kadu vodom, stavila mirišljave soli, pa uživaj. Voda će sigurno bit topla dok pometem ajnfort i spremim forcimer, a ako se ohladi ranije, peškir je na veškorpi.

Uživao sam u kadi punoj tople vode. Pjena me škakljala, sol je mirisala, a s gramofona, koji je omama uključila u velikoj dnevnoj sobi, pjevao je Ivo Robić:

Moj brod kad je pošo u dalek tuđi svijet,
Taj put nitko meni ne dade barem cvijet.
Ja kad napustih tužno svoj rodni grad,
U zrak bijeli golub poleti tad.

Kad je omama ušla u kupaonicu pjevušeći pjesmu s gramofona, nasmijao sam se i rekao:

– Baš imamo dobro prezime. Ni kralju nije ovako. Namignula je, nasmijala se i šmugnula u jednu od soba Kupanovčevih. Vratila se u tren sa zlatnom ogrlicom oko vrata, na obje ruke stavila je narukvicu, na prsa broš, u kosu srebrnu ružu, a na sve prste, osim palčeva, prstenje.

– Ja sam kraljica majka! Sva sam u srebru, zlatu i dragom kamenju! – uskliknula je i šepureći se pokazivala nakit. Iskoračila je lijevom nogom, podbočila se, oholo podigla bradu uvis, glavu blago okrenula ulijevo, zauzela otmjenu pozu i zapalila cigaretu upaljačem gospodina Kupanovca te polako otpuhnula dim poput Ave Gardner u filmu Snjegovi Kilimandžara. Bio je to posljednji film koji sam gledao s Kuštrom. Kad smo, tjedan-dva pred Božić, u hladnu zimsku večer izlazili iz kina „Slavija“, rekao je da je odličan, skoro dobar kao i filmovi o Tarzanu, jer je u njemu bilo mnoštvo divljih afričkih životinja.

Omama je s uživanjem otpuhnula dim.

– Fali mi još samo kruna. Šteta što je frau Kupanovac nema među nakitom. Tada bih bila prava kraljica!

Slatko smo se smijali, a kad je omama nastavila sa spremanjem sjetio sam se kako smo u istoj toj kupaonici nedavno marširali i pjevali „Ajnc, cvaj, policaj“. No, voda se hladila brže nego što je omama spremala, pa sam prekinuo sanjarenje, izašao iz kade, obrisao se, obukao i potražio omamu. Sjedila je na krevetu i pažljivo, u crvenu plišanu kutiju, spremala nakit.

– Fertig sam s poslom. Sad ćemo vratit novine u trafiku, pa pravo po čokoladicu – rekla je stavljajući pažljivo kutiju s nakitom u malu ladicu. A onda, pogledavši se u velikom ogledalu u kojem se iscrtavana cijela njena mršava figura, rekla:

– Sad sam opet samo bedinerica. Bez nakita bi i kraljice izgledale ovako kao ja.

Zapalila je posljednju od pet cigareta pa smo Huttlerovom pošli prema trafici na malom trgu. Mirisale su lipe. Za koji dan, znao sam, otac će uzeti platnenu vreću i pozvati me da idemo brati lipov cvijet. Onda ćemo ga sušiti u dvorištu na novinskom papiru, u hladu oraha, okrećući cvijet svakih nekoliko sati, a za tri-četiri dana majka će ga premjestiti u limenu kutiju i staviti na vrh kredenca.

– Dobar je za pluća – govorila je zimi, kad bi miris lipovog čaja ispunio kuhinju. Sada se takav miris širio malim trgom. Pijačne su tezge bile već gotovo prazne, samo su Antika i Rozika još stajali kraj hrpe salate, rotkvica i mladog luka. Kad me spazila, Rozika je ispružila ruku i pozvala me mičući kažiprstom. Potrčao sam, a ona je s hrpe uzele vezicu luka i tutnula mi u ruku.

– Kako je narasla vaš dečko – rekla je omami, prstom pokazujući na mene, pa su se obje nasmijale.

Znao sam da će omama, čim se vratimo kući, odrezati debelu šnitu kruha, namazati je svinjskom mašću, posoliti i posipati tucanom crvenom paprikom. Odrezat će vrhove perca luka, a ja ću sjesti pod orah, s mladim lukom u lijevoj, a šnitom kruha u desnoj ruci, i gledati mrave kako se skupljaju oko mrvica popadalih na dvorišne cigle. I već sam vidio Ivicu kako sjedi na lonki i promatra svaki moj zalogaj, sve dok mu ne bih prišao i otkinuo komadić kruha. U dućanu kod čika Bera koji je, široko se osmjehujući, kad nikog ne bi bilo u radnji ,omamu uvijek pozdravljao s kistihand, kupili smo čokoladicu. Bio sam razočaran jer sam ponovo dobio sličicu s brojem 96, kakvih sam imao već nekoliko. Barsku kornjaču bilo je teško promijeniti za neku drugu sličicu, jer su je svi imali. Ali divan okus čokolade ublažio je kratkotrajnu tugu.

Pred Ribarskim domom, naslonjen na vrata, stajao je špiclov, pa je omama kad smo prolazili okrenula glavu, ne želeći ga vidjeti. Na drugoj strani rijeke spazio sam oca kako u plićaku grabi pijesak s dna Drave i, čekajući da se ocijedi voda s lopate, tovari ga u čamac. Mahnuo sam mu i viknuo, ali me nije ni vidio ni čuo.