Donjodravska obala | Drago Hedl

PRVO POGLAVLJE

u kojem Dado nagovori omamu da kupi
dopisnicu i pošalje je Glasu Amerike

Smislio sam jednostavan plan.

Kad me otac predvečer pozvao da s njim pođem u Gornji grad, gdje je nekim našim poznanicima trebao popraviti brave, rekoh da ću radije Kuštri na sat engleskog. Znao sam da se otac ne može brzo vratiti. Otići ću Kuštri nešto kasnije nego inače pa kad on, kao i svake večeri, pođe slušati Glas Amerike, zamolit ću ga, onako usput, dok zajedno budemo hodali dvorištem prema dijelu kuće gdje žive Husekovi, da povede i mene.

Silno me zanimalo što to govori Glas Amerike. Činilo mi se kako je očevo objašnjenje da sam premalen i da me neće zanimati politika, da Glas Amerike nije isto što i Veselo veče, koje je pola Donjodravske obale nedjeljom sabijeno uz radio aparat slušalo u tijesnoj Husekovoj sobi, samo izgovor.

Mora postojati neki drugi razlog, mislio sam, ali nisam mogao dokučiti što.

Dok sam u sumrak dvorištem hodao prema Kuštri, Veronika, njegova kći, upravo je otvarala vrata zajedničkog zahoda, naslonjenog na veći od dva orahova stabla. Ugledala me, zastala i vratila se nekoliko koraka. Oči su joj sijevale poput mačjih, kad ih u mraku obasja svjetlo reflektora.

– Ti gnjido mala – procijedila je i uhvatila me za uho. – Samo pisni i gotov si. Nema te više. Zadavit ću te i fijuknut u Dravu ko mačića. Niš nisi vidio! Jasno?

– Jasno.

– Ni riječ nikom. Niš nisi vidio.

Znao sam da će kao i jučer, i dan prije toga, Husekov podstanar Juraj ući za njom. Zato mi je, zatvarajući za sobom vrata dvorišnog zahoda, priprijetila prstom.

Ušao sam u malu Kuštrinu sobu, baš kad je kukavica iz drvene ure na zidu posljednji put izvirila oglasivši sedam sati. Bio je zadubljen u rječnik. Sjeo sam prekoputa i krajičkom oka kroz prozor opazio Juraja. Pogledao je na ručni sat, osvrnuo se nalijevo i nadesno i zakoračio ka zahodu.

Čim sam sjeo Kuštro je podigao pogled s rječnika i veselo rekao:

– Boga ti živoga, ja prešao na slovo b. I, bolan, odma nabaso na najvažniju riječ: bread. Kud ćeš važniju od te riječi. Dođeš u Ameriku, a gladan si, boga ti živoga, i kud ćeš, što ćeš, a ti kažeš: bread. To znači kruv. Ako to ne znaš, možeš u Americi crć od gladi. Možeš znat iljadu drugih riječi, džaba ti, ali ako ne znaš kak se kaže kruv, obro si bostan.

Spominjanje Amerike došlo je kao naručeno. Olakšavalo je moj plan.

– Hoćete li me večeras povesti kod Huseka da slušam Glas Amerike? Kaže Stipe da su u Americi svi bogati i da dobro žive. Krajičkom oka gledao sam kroz prozor pitajući se što Veronika i Juraj tako dugo zajedno rade u zahodu.

– Ma povest ću te, bolan, kako da neću. Samo, živoga ti boga, neće to tebe zanimat. Ako misliš da je ko Veselo veče, nije. To je politika, kurbina posla. Nego, ajmo mi na engleski: Kak se ono kaže kruv?

Sat je pokazivao pet do pola osam kad se Veronika vratila. Stala je Kuštri iza leđa i ponovo mi zaprijetila stavivši jedan kažiprst preko usnica, dok je drugim, visoko podignutim, mahala. Zatim je rukama napravila pokret poput Ivičine bake kad piletu zakrene vrat.

– Jesi zapamtio kako se kaže kruv?

– Bread – rekao sam uplašeno. Veronika me prijeteći promatrala.

– Dobar si, pravi Englez – zadovoljno je kimnuo i ustao sa stolice. – Idemo sad Huseku.

Tamo su već sjedili Ferdo i Lorenz, Kuštrin sin Stipe, koji se upravo vratio s omaminog sata njemačkog i podstanar Juraj. Za razliku od Veronike, on nije prijetio, već mi prijateljski, kao starom prijatelju, namignuo kad sam s Ljubim ruke pristojno pozdravio.

Husek je, po običaju, štedio lampe i vrlo tiho odvrnuo radio pa smo sjedili poput lovaca na čeki. A ionako slabi glas s radija stalno se gubio.

– To Rusi ometaju – objašnjavao je Kuštro. Nisam shvatio što to znači, čak ni kada je nastavio: – Amerikanci, živoga ti boga, govore s broda u Grčkoj, a Rusi ih ometaju pa se slabo čuje.

Razabirao sam možda svaku treću riječ, koja je dopirala s Husekovog radija, ali nikako nisam razumio tko su Hruščov, Adenauer i Eisenhower i kakve oni veze imaju s Amerikancima koji – kako mi je pričao Stipe – jako lijepo žive, voze automobile i posjeduju tvornice, banke i velike dućane. Ta imena nisu mi ništa značila pa sam, jedva ih uspijevajući ponoviti, pitao Kuštru tko su ti ljudi, a on je odgovorio da šutim i slušam i da će mi kasnije, kad program završi, sve objasniti. A kad su počeli govoriti kako se Zapadna Njemačka, za razliku od Istočne, zahvaljujući američkoj pomoći, brzo obnavlja i kako ljudi ondje sve bolje žive, Stipe se još više približio radiju, upijajući svaku riječ.

Onda je s radija počeo govoriti čovjek koga su najavili kao Grgu Zlatopera. Nasmijao sam se jer nikada nisam čuo da se netko tako preziva. Zamišljao sam ga kao Indijanca, okićenog zlatnim perjem. Spominjao je druga Tita, Goli otok i Staljina, a Kuštro i Husek, izmijenivši brze poglede, samo su jedan drugom značajno kimnuli glavom.

– Gadovi komunistički – prosiktao je Ferdo i drvenom nogom ljutito udario u pod.

Nakon Grge Zlatopera začuo se veseli ženski glas: „Dragi slušatelji u Jugoslaviji, pripremili smo za vas nagradnu igru u kojoj svatko može sudjelovati. Dovoljno je da na adresu, koju ćemo objaviti na kraju emisije, napišete točan odgovor na naše nagradno pitanje. Ono glasi: tko je bio prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država? Deset najsretnijih slušatelja, koji budu izvučeni i točno odgovore na naše pitanje, dobit će tranzistorski radioprijemnik. Tako ćete vašu omiljenu emisiju o zbivanjima u Jugoslaviji, Americi i svijetu moći slušati bez obzira na to gdje se nalazili. Glas Amerike, za vas će, dragi slušatelji u Jugoslaviji, platiti i trošak carine“.

Kad su na kraju emisije rekli adresu na koju valja poslati dopisnicu i još jednom ponovili pitanje, Husek nije mogao pronaći olovku, pa sam je ponavljao sam u sebi, da ne zaboravim. Izlazeći iz sobe Husekovih upitao sam Kuštru tko je bio prvi američki predsjednik.

– Ha, boga mu živoga. Pitaj sutra svog uču – rekao je kad smo se rastali na dvorištu.

Mama se iznenadila što me tako dugo nije bilo.

– Već sam te htjela ići tražit.

Nije pitala što sam radio, pa sam prešutio ono s Glasom Amerike. Otac se vratio upravo kad sam završavao s večerom.

– Što je to tranzistorski radioprijemnik?

– To je maleni radio na baterije. Možeš ga nosit po ulici i slušat.

– Stvarno?

– Da. Ali, otkud ti to?

Ma, čuo sam. Veronika je spominjala nekakav tranzistor, ali ona se uvijek pravi važna i jako pametna pa je nisam pitao jer bi mi se sigurno narugala – slagao sam prvi put u životu.

Radio kojem ne treba struja i koji se može slušati i na ulici! Pomisao da bih ga mogao imati potpuno me očarala. Legao sam sav uzbuđen u postelju. Srce mi je snažno udaralo. Sutra ću pitati omamu da mi kupi dopisnicu i marku, pa ću – čim saznam tko je bio prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država – poslati odgovor Glasu Amerike. Još sam triput, onako kao što s Kuštrom učim nove engleske riječi, ponovio adresu na koju treba poslati dopisnicu, kako bih bio siguran da je neću zaboraviti.

Ujutro, dok je omama čekala da završim s doručkom pa da zajedno krenemo do Kupanovčevih kako bi im pospremila kuću, upitao sam tko je bio prvi predsjednik Amerike.

– Washington – rekla je bez razmišljanja.

– Kako znaš? – zinuo sam u čudu.

– Alzo, to svak zna. Washington je na novčanici od jednog američkog dolara. Zamoli Lorenza da ti pokaže. Često mu iz Argentine u pismu pošalju poneki dolar. Mislim da ih špara. Još se, siroma, nada da će bratu u Argentinu.

– Hoćeš li mi, kad pospremimo kod Kupanovčevih, umjesto čokoladice danas kupiti dopisnicu i poštansku marku?

– Warum? – izletjelo joj je, pa se brzo ispravila: – Zašto?

– Da napišem tko je bio prvi predsjednik Amerike, pošaljem i dobijem tranzistor.

– Hoću – rekla je i ništa me više nije pitala.

A dok sam tog popodneva kod čika Laze, koji je još uvijek imao bijeli povez na oku, u Ribarskom domu pio grenadinu, a omama iz čokanjčića polako cuclala svoj šnaps i listala ogromne stranice Vjesnika u srijedu, zamolio sam je da napiše dopisnicu.

Lazo joj je posudio tintlblaj olovku, rekao sam adresu, a omama je na poleđini napisala „Prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država bio je George Washington“. I na kraju dodala moje ime i adresu. Čovjek s brčićima, u crnoj kožnoj jakni, koji je vječno sjedio u Ribarskom, pažljivo je promatrao omamu dok je ispisivala adresu koju sam joj diktirao. Iskapio sam grenadinu, ostavio omamu i otrčao do Ulice bratstva-jedinstva gdje se, tik uz dućan, na križanju sa Zmaj Jovinom, nalazio crveni poštanski sandučić. Prije nego što sam ubacio dopisnicu, pogledao sam kako je omama, lijepim štampanim slovima, napisala moje ime, a ispod toga: Donjodravska obala 11, Osijek 3, Jugoslavija.

Te sam večeri, sav uzbuđen, legao u postelju i prije nego što sam utonuo u san čuo tatu kako u pol glasa, zabrinuto, govori mami:

– Idući tjedan, u srijedu, sazvali su partijski sastanak. Bjelivuk kaže da ću bit na tapetu.

Sanjao sam kako važno, dok me Husek, Kuštro i Lorenz zadivljeno gledaju, izlazim na ulicu s tranzistorom u ruci, naslonjenim na uho i tiho, posve tiho, da se ne troše lampe, slušam glazbu.

Dopisnica je ležala u poštanskom sandučiću, čekajući da sutradan krene na put. Nisam tada znao koliko će to promijeniti naše živote.