Donjodravska obala | Drago Hedl

DVANAESTO POGLAVLJE

u kojem trojica muškaraca bjesomučno lupaju

Vatra je još plamsala iz ponekog okna, a dopola izgorjele grede, na mjestu gdje je nekoć stajao krov Kožare, stršile su u zrak, kao noge stolica kad ih Lazo navečer poslaže naopako na stolove, prije nego što pomete naftom nauljeni pod gostionice. Zemlja oko Kožare bila je prekrivena izlomljenim crepovima, ciglama, staklom i utabanom gareži.

Odjednom, cijeli zid tvorničke zgrade, sva tri njegova kata, polako se počeo naginjati. Čula se lomljava preostalog stakla, bočni zid lagano se odlijepio od ostatka zgrade, urušavajući se prema nama. Svi su vrištali, bježeći uzbrdicom Vodeničke ulice. I ja sam htio pobjeći, ali noge su mi otkazale, kao da su urasle u tlo. Zid je nezadrživo padao, znao sam da će me poklopiti svakoga trenutka. Posljednje što sam čuo, bila je lomljava stakla.

Probudio sam se u omaminom krevetu, ulijepljen u znojnu plahtu. Laknulo mi je, bio je to samo san. Ali lomljava stakla ponovo se začula. Odjeknuo je udarac o okno, a djelić sekunde iza toga zvonki prasak stakla proparao je noćni muk.

– Otvaraj! Smjesta otvaraj!

Otac je u gaćama i potkošulji izletio iz spavaće sobe. Nije palio svjetlo, bojeći se da me ne probudi. Po zveckanju čaša u kredencu znao sam da otvara ladicu i među priborom za šivanje, škatuljom s dugmadi, zihericama i špenadlama, traži ključ od kapije. Ustao sam iz kreveta i krenuo prema kuhinji. Škljocnuo je šalter, svjetlo je zabliještilo i zaslijepilo me. Ogrnuta šlafrokom s velikim crvenim ružama, majka se u tren našla u ganjku, upravo kad se otac vraćao s ulice. Vidio sam kako ga prate tri mutne, nejasne figure, kad me majka zgrabila za ruku i uvukla u omaminu sobu.

– Brzo u svoj krevetić.

Otkako je omama umrla, spavao sam u njenom krevetu, sretan što se više ne moram tiskati u tijesnom kinderbetu. No, majka me poslala upravo onamo, ne želeći da gledam što se događa u ganjku. Nisam je poslušao.

– Skinuo si kućni broj. Nisi valda mislio da te nećemo nać?

– Ne znam ko je s kuće skinuo broj. Od očevog glasa prošla me jeza.

– Viđen si oko pola šest, danas popodne, kako ulaziš u Kožaru. Što si tamo radio? – pitao je drugi, unjkavi glas.

– Išo sam po komadić lima.

– Otkad se u Kožari prodaje lim?

– U bravarskoj radionici uvijek ima otpadaka. Trebo mi je komadić da napravim novi kućni broj.

– Portir kaže da si mu na izlasku pokazo dva komada. Zašto ti je trebo drugi?

– Išao sam popraviti drvenu nogu gospođi Magdić. Mislio sam da će mi trebat novi lim, da su rupe na starom olabavile.

Čuo se udarac šakom o stol. Majka je vrisnula.

– Samo ti muljaj, sunce ti jebem!

Stolica u kuhinji je zaškripala i udarila u pod. Čulo se komešanje, pa majčin krik.

– Kolko si dugo osto u Kožari?

– Ni pet minuta.

Činilo se kao da otac govori punim ustima, gutajući na brzinu sažvakani zalogaj.

– Lažeš. Portir kaže da si bio dvadeset minuta. Što si radio?

– Uzeo sam pleh iz kante kraj vrata i porubio škarama špiceve da ne probodu torbu – grgljao je otac.

– To si radio dvadeset minuta?

– Nisam bio dvadeset minuta.

– Slušaj, krvavo ti sunce jebem, švapsko, sabotersko… Koga ti zajebavaš?

– Nemojte! – zavapila je majka. – Molim vas, nemojte, tako vam Boga!

Majka se zateturala iz kuhinje i jedva se rukom uhvatila za kredenc.

– Mrš! Mrš! – vikao je duboki glas. Vidio sam snažnog čovjeka kako ju je gurnuo pa uhvatio za kragnu šlafroka, snažno je drmajući. – Gubi se, da te oči moje ne vide!

Iz ganjak majka je ušla u omaminu sobu. Sjela je na krevet i snažno me zagrlila. Drhtala je poput bespomoćnog vrapca.

– Čime si podmetno požar?

Majka mi je snažno stegnula mišicu. Osjetio sam kako mi njeni nokti bodu kožu. Zaboljelo me.

– Čime si podmetnuo požar?

– Nisam po…

Stolica u kuhinji tresnula je o pod. Čuo se tupi udarac.

– Dijete moje, dijete moje…

Stisnula se uz mene, priljubivši mi se uz lice. Njene suze vlažile su mi obraz.

– Oko šest viđen si na putu od Kožare prema Vodeničkoj.

– Vatra je primijećena oko šest i petnaest. Portir je osjetio dim, popeo se na drugi kat i vidio da vatra plamti u radionici. Što si zapalio?

– Nis… zapa… …tru.

– Majku ti fašističku!

– Kako si baš danas, kad se ne radi, išo u Kožaru?

– Gospođi Mag… bilo je …tno.

– Sve sama gospoda, sunce ti krvavo jebem. Sve sama gospoda oko tebe. Ti pališ fabriku, mater krade zlato, sinu ti imperijalisti šalju tranzistor da slušate njihove laži. Jebem vam sunce gospodsko, da vam jebem.

– Čime si podmetnuo požar? Portir je vidio praznu bočicu alkohola iz ormarića za prvu pomoć.

Duboki glas izmjenjivao se s unjkavim. Opet se čuo tupi udarac.

– Tuku ga.

– Osvećuješ se. Mrziš ovu državu. Pališ narodnu imovinu. Kradeš. Sabotiraš. I lažeš. Lažeš kao prokleti pas. Pa ćeš kao pas i završit. Ona stara kučka se izvukla, crkla je u milicijskom podrumu. A ti ćeš hiljadu puta požaliti što i ti nisi krepo, proklinjat ćeš dan kad te okotila.

– Molim te odi u svoj krevetić da to ne slušaš – preklinjala je majka, ali nisam se pomaknuo.

– Oblači se. Pokupi prnje, pa ćeš s nama. Ponesi rezervne gaće, da ih presvučeš kad se usereš. Sunce ti krvavo jebem, da ti sunce krvavo jebem. Pišat ćeš krv noćas, ne zvao se ja Ozren.

Otac je bio raščupan, iz nosa mu je krvarilo po bijeloj potkošulji. Treći, koji ništa nije govorio, vukao ga je za mišicu. Kroz omaminu sobu prošli su u spavaću, a Ozren i onaj s dubokim glasom stajali su u ganjku.

– Ostavite ga. Nije on kriv. Molim vas, ostavite ga – zapomagala je majka.

– Brže!

U spavaćoj sobi otac je oblačio košulju, a kad je navukao nogavicu hlača, onaj treći snažno ga je gurnuo. Nije uspio održati ravnotežu, glavom je udario o rub kreveta i pao na pod. Nekako se ustao, zateturao i s mukom kroz nogavicu provukao nogu. Čovjek ga je, s leđa, ščepao za vrat i snažno gurao ispred sebe. Kad je zakoračio u omaminu sobu, otac se pokušao okrenuti prema nama, ali su unjkavi i onaj dubokog glasa utrčali iz ganjka, zgrabili ga za ruke i snažno povukli. Lijevi rukav košulje rasparao se do ramena, kao da je gospođa Faler zarezala tkaninu svojim šnajderskim škarama. Stavili su mu lisice na ruke i izgurali ga iz ganjka. Unjkavi je baterijom osvjetljavao dvorište, a onaj koji cijelo vrijeme nije progovorio ni riječi zalupio je vratima. Duboki glas je opsovao; spotaknuo se u dvorištu o kantu punu vode koja se po noći secovala, da bi majka ujutro ustajalom vodom zalila muškatle u teglama. Metalnu kantu snažno je šutnuo, a onda je sve utihnulo i čulo se kako voda istječe na dvorište. Trojica muškaraca i otac nestali su u mraku. Motor automobila zabrujao je na ulici, odjeknulo je udaranje vrata, jednom, pa još jednom.

– Odveli su ga, majko jedina. Odveli su ga. Što ćemo sada, dijete moje, dijete moje jedino?

Majka je zarila lice u omamin jastuk da priguši jecanje. Tresla se i drhtala cijelim tijelom, a ja sam je milovao po ruci.

– Zakaj su otpelali Tonu? – pitala je Ivičina baka. Nalik na avet, u bijeloj dugačkoj spavaćici s crnim tufnama, izašla je iz mraka i osvanula pred našim vratima.

– Dijete moje jadno.

Ivičina baka nijemo je stajala u ganjku.

– Zakaj su otplelali Tonu? Majka je plakala, nije ju čula.