Donjodravska obala | Drago Hedl

DESETO POGLAVLJE

Poštar Franjo primjećuje da na
Donjodravskoj 11 nedostaje kućni broj

Jutros, kad je mama išla po kruh, vidjela je kako Prva pomoć staje pred učiteljevom kućom. Nije mogo hodat. Oro, Vanja i bolničar iznijeli su ga na nosilima – pričala je Ivka dok smo izlazili iz razreda. Bili smo redari, pa smo izlazili posljednji, nakon što smo zatvorili prozore, pa kredu i opranu spužvu vratili podvorniku.

– Drug Janko danas je spriječen, pa nećete imati nastavu – rekla nam je prije toga direktorica. – Sutra ćemo osigurati zamjenu.

– Žao mi je učitelja – rekao sam Ivki. Promatrao sam njeno lice s bezbrojnim smećkasto-crvenkastim točkicama, uokvireno kovrčavim uvojcima riđe kose. „Zašto joj se rugaju? Zašto joj govore da je riđovka?“, pomislio sam. Bila je dražesna s tim točkicama. Kao da je netko na njeno lice preslikao zvjezdano nebo.

Sjeli smo na zidić uz školsko dvorište.

– Ne ide mi se kući.

– Ni meni. Sad kad više nemam tranzistor, sve je drugačije. Prije je bilo bolje. Dok Juraj nije nesto, pomago sam mu čistit motor, a nekad me znao i provozat. Kuštro me vodio u kino na filmove o Tarzanu, a navečer smo zajedno učili engleski. Sad ni njega više nema. Stipe mi ne fali, al s Evicom sam se volio igrat i gledat njene školske knjige. Da vidiš kak je težak treći razred! Pokazala mi je ćirilicu. Ali najteže je bez omame, ona mi najviše fali.

– Kuda ćeš za školske praznike?

– Ne znam. Možda u Čaglin, kraj Slavonske Požege, kod ujaka. Al ne volim bratića. Dosadan je i stalno priča o Rusima.

– A ja ću u Makarsku. Jesi li kad bio na moru?

– Nisam.

– Znaš li plivat?

– Tata me naučio na Dravi.

– U moru je lakše. Voda je gusta od soli.

Odnekud se pojavio Bukvić. Prošao je pored nas, a onda, onakav debeo i zadihan, potrčao i doviknuo:

– Riđovka i Švabo, zaljubljeni par, kad se budu vjenčali kupit ću im dar.

– Na debeloj bukvi, narasla luda tikva – uzvratila je Ivka i pogledala me velikim smeđim očima.

– Možeš nekad doć k meni. Imam dva papagaja. Da vidiš kako kriješte i svađaju se. Jedan stalno govori „Bar dan“, a drugi „Kak si?“.

– A mi imamo kuniće. Bijele, s crvenim očima. I cijeli dan miču ustima, ko da stalno jedu.

– Idem sad. Vidimo se sutra u školi.

Iznenadio sam se shvativši da odjednom hodam po stepenicama. Razmišljajući o Ivki i njenom licu nalik na večernje nebo posuto tisućama zvijezda, uopće nisam opazio da sam već prošao Tvornicu koža i onaj komadić puta uz Dravu prije Ribarskog doma. Nisam primijetio ni čika Lazu i nisam znao je li Karčika bio na kompi s ove ili one strane Drave. Samo sam pred sobom vidio poštara Franju i Lorenza kako stoje pred vratima naše kuće i bulje iznad kapije.

– Kako ću vam sad donijet poštu kad ne znam koji je ovo kućni broj – govorio je Franjo, praveći se ozbiljan.

Čuvši poštara, majka je izašla na ulicu.

– Neko vam je skino kućni broj – rekao je Lorenz. – To je sigurno maslo braće Bilek. Vratit će ga oni. Njima je samo do huncutarija.

Osjetio sam kako mi obrazi žare, a uši gore.

– O, bože moj!

– Jezuš Krištuš, sad više numere na hiži nemamo – uzbuđeno je dodala Ivičina baka, koja se u tren stvorila na vratima.

– Meni brojevi ne trebaju – rekao je poštar Franjo veselo. – U mom rajonu znam gdje ko stanuje i da mi crnu krpu oko glave zavežu. Donjodravsku 11 našo bi i po najcrnjem mraku, baš ko i svaku drugu kuću.

Lorenz je vrtio glavom i gledao dio zida, između kapije i prozora, gdje je do jučer stajala metalna pločica s brojem 11. Četiri rupice sada su ondje uokvirile pravokutnik na kojem je zelena boja bila tamnija nego na ostatku zida.

– Ekseri su još na zemlji, al broja nema. Kažem vam, to su oni mangupi napravili.

Teta Reza pojavila se iza ugla Aksmanove kuće. Vraćala se iz bolnice nakon završene noćne smjene.

– Tati su nam numeru na hiži ukrali – dočekala ju je Ivičina baka.

– Na kuću se lako stavi novi broj, al kad čovjeku tuberkuloza pojede pluća, to se teško popravi. Dovezli rano jutros učitelja Janka s otvorenim kavernama. Loše je, jako loše.

– Rekla mi je Ivka da ga je prva pomoć odvezla – nadovezao sam se, sretan što je razgovor skrenuo na drugu temu. – Vidjela je njezina mama kako su ga Oro, Vanja i bolničar na nosilima iznijeli iz kuće.

– Izgubio je puno krvi – nastavila je teta Reza. – Da su ga dovezli samo sat kasnije, ne bi mu bilo spasa. Mada i ovako…

– Sinoć je bio kod nas. Lice bijelo ko kreč. Suh je i mršav, ono odijelo na njemu kao da samo hoda. Pojeo je šniticu kobasice i srknuo dva gutljaja vina. Tona ga je otpratio do kuće, sam ne bi mogo.

– Sušica je gadna stvar – rekao je poštar Franjo i uputio se prema Ribarskom domu. Lorenz je pošao za njim.

– Idem i ja – rekla je teta Reza. – Umorna sam. Imali smo tri poroda noćas. Dva dečka i jedna curica. Sve je dobro prošlo.

A onda se vratila i dodala:

– Što se Dade, kao i druge djece u razredu, tiče ne morate se bojat. Svi su cijepljeni protiv TBC-a.

Htio sam šmugnuti za tetom Rezom, ali me majka pozvala u dvorište. Znao sam što će me pitati.

– Ko je mogo skinut broj s kuće? Ne vjerujem da su to napravila braća Bilek.

– Pitat ću Zdravka Vjevericu. On se svugdje popne – rekao sam gledajući u zemlju. Krv mi je opet šiknula u glavu, a uši planule.

– Ne moraš ga pitat. Sigurna sam da nije on.