Donjodravska obala | Drago Hedl

TREĆE POGLAVLJE

objašnjava kako se pred Donjodravskom
12 toči voda u ampere i razmjenjuju vijesti

Ulični vodovod pred Donjodravskom obalom 12, samo kuću dalje od naše, imao je ulogu trga. Tu bi se svakodnevno sretali stanovnici našeg dijela ulice dolazeći s amperima po vodu. Jedino su Kašparovi imali vodovod u dvorištu, a mi ostali po vodu smo odlazili na ulicu. Taj djelić ulice ličio je na oazu u pustinji kamo svi dolaze na pojilo. Stali bi, podbočili se, pričali ili slušali. Pred vodovodom su se saznavale i razmjenjivale važne informacije. Željan novosti, uvijek bih, s omamom ili majkom odlazio po vodu. Bio sam preslab da sâm nosim puno vjedro, pa bih uhvatio drugu stranu ručke, trudeći se pomoći. Upravo tu, pred uličnim vodovodom, moja se majka upoznala sa Zdravkovom. Tako sam saznao da se zove Nevenka. Rekao sam to omami kako je više ne bi zvala soldatušom.

Pred vodovodnom slavinom, dok je tanki mlaz curio u amper, omama i ja saznali smo za Perdukinu smrt. Rekao nam je to susjed Lorenz, a od njega smo čuli i da stari poštar odlazi u penziju i da smo dobili novog. Kuštro je, kad smo omama i ja došli po vodu, baš tu obznanio da je brico iz Crkvene na lutriji dobio 5.000 dinara. Teta Ema, Lorenzova sestra, pred vodovodom bi mojoj majci tumačila snove. Rekla bi: „Ta mutna voda koju ste sanjali ne sluti na dobro. Znači bolest. Da je bar bila bistra, značilo bi sreću“. Majka bi onda cijeli dan bila zabrinuta, a sutradan, kad bismo tetu Evu opet sreli pred vodovodom, rekla bi kako je sanjala da jaše konja. „To je dobro“, veselo je navijestila teta Ema. „Jahanje konja donosi sreću“. Pred uličnim vodovodom stigla je vijest da se gospođa Flajšer jako razboljela. „Otvorili je i zatvorili“, rekla je tužno babica Reza. „Posjetila sam je u šok-sobi, žuta je kao limun, samo gleda u plafon i plače. Onaj gore već je zove“.

Ulični vodovod bio je i mjesto pred kojim bismo se svakog jutra, deset minuta prije osam, sastali Zdravko i ja. Vodovod se nalazio na pola puta između naših kuća pa smo to izabrali kao mjesto odakle ćemo poći u školu. Strčali bismo niz stepenice, Ribarski dom bio je još prazan i u to vrijeme Lazo bi obično sa zaprežnih kola, koja je kočijaš, dolazeći iz Zmaj Jovine, dovezao tik do stepenica, istovarivao velike komade leda. Stavljao ih je u limene posude ispod šanka, a onda na njih poslagao pivo. Često smo, na kratkom putu do škole, obično dok smo prolazili kraj Tvornice koža, sretali Antiku i Roziku kako od kompe idu prema tržnici, gurajući na biciklu i noseći u rukama korpe prepune povrća i voća. Rozika bi mi uvijek u ruku tutnula krušku ili jabuku, a ja bih pod odmorom pojeo pola, a pola dao Zdravku.

U školi mi je, tih prvih dana, bilo silno dosadno. Znao sam čitati i pisati, zbrajati do deset i dosađivao sam se kad bismo po pločicama cijeli sat pisali ravne i kose crte, a onda kružiće i križiće. I svi su stiskali grifle kao da te kose i ravne crte u pločicu žele uklesati zauvijek, pa je učitelj Janko, da bi zaustavio nesnosno škripanje, svako malo povikao: „Nije pisaljka šilo, a pločica lim, pa da toliko pritišćete“.

Pretkraj zadnjeg sata rekao nam je da dobro naćulimo uši, pažljivo slušamo i zapamtimo što će reći pa da to, kad dođemo kući, prenesemo roditeljima.

– Od idućeg tjedna – počeo je – svakog ću dana, osim nedjelje, posjetiti jednog učenika. Doći ću pred večer, iza sedam. Želim razgovarati s vašim roditeljima, čuti gdje i što rade, vidjeti gdje živite, saznati imate li braće i sestara, koliko vas je u kući, gdje učite, s kim se družite. U ponedjeljak ću posjetiti Bukviće, u utorak Dobriće, srijedu Flačerove, u četvrtak Grgićeve, petak Kenigove, u subotu Lehote. Ponovio je raspored još jednom, a onda upitao:

– Bukviću, kad dolazim k tebi? Bukvić je šutio, čulo se samo frktanje:

– Kad dolazim?

– U srijedu – rekao je Bukvić.

– Baš si bukva, prava bukva, Bukviću! U ponedjeljak dolazim, Bukviću, bukvo jedna! U ponedjeljak, zapamti: ponedjeljak!

– U ponedjeljak – ponovio je Bukvić.

– Dobriću, kad dolazim?

– U utorak?

– A kod vas, Flačeru?

– U srijedu.

– Grgiću?

– Četvrtak.

– Vaše kraljevsko veličanstvo Kenig, kad sam kod vas?

– U petak – rekao sam dok su se svi u razredu smijali, a meni su opet počele navirati suze.

– Eto, imat ću i ja čast biti kod kralja. Nadam se da ćete mi prirediti kraljevsku gozbu – dodao je, a smijeh je postao još glasniji. Najviše se smijao Bukvić, samo što nije pao sa stolice.

– Jesi li zapamtio kad dolazim?

– U petak – ponovio sam. – Ali ja nisam kralj, druže učitelju, ni moj tata nije kralj, ni mama nije kraljica – rekao sam kroz suze.

– Pa dobro, smijemo se vajda malo našaliti oko tvoga prezimena. I nemoj odmah cmizdriti i padati u nesvijest. A ti Bukviću, ti se, vidim, najviše smiješ, a siguran sam da si zaboravio kad ću k tebi doći.

– U petak – rekao je Bukvić, a cijeli je razred prasnuo u smijeh. Sad sam se i ja smijao, pa su se one gorke suze od maločas pomiješale i stopile s novima, slatkima od smijeha.