Donjodravska obala | Drago Hedl

DVANAESTO POGLAVLJE

u kojem omama kaže: Mi nismo prosjaci, mi smo kraljevi

Krajem svakog mjeseca, kad bi nam nekoliko dana prije tatine plaće uzmanjkalo novca, mama bi odlazila gospođi Kašpar. Počešljala me, obukla mi čistu košulju i uhvatila za ruku pa smo pošli dvije kuće niže, do broja 13. Mama bi prije toga uvijek zaplakala i rekla kako joj je strašno teško što pred prvog uvijek zafali novca pa mora posuđivati, jer da sutra – ukoliko ga ne posudi – nećemo imati za kruh. Rekla je kako joj je ugodnije kada idem s njom, da se osjeća sigurnije i da joj je tako lakše zatražiti novac. Bio sam ponosan što je majka uz mene sigurnija, a znao sam i da će me gospođa Kašpar ponuditi finim kiflicama s pekmezom od kajsija, pa sam se veselio što me mama povela.

Gospođa Kašpar bila je tiha, dobra žena. Gotovo da i nije izlazila iz kuće, ali je voljela stajati naslonjena na prozor i gledati što se zbiva pred uličnim vodovodom. Njen zet bio je direktor Tvornice koža, gdje je radio i moj otac. Gotovo svi s Donjodravske, osim Kuštre i Lehote, radili su u Kožari.

– Znam da su plaće male. Nemojte se ustručavati kad vam ponestane novca. Vratit ćete kad vam muž donese plaću.

Gospođa Kašpar sjedila je umotana u kariranu deku u pletenoj fotelji. Zidovi su bili prepuni slika. Najviše mi se sviđala ona s lovcem: u jednoj je ruci držao pušku, u drugoj zeca i fazana. Jeo sam kiflice s pekmezom od kajsija, a kad sam htio uzeti i treću, mama me ošinula pogledom.

– Koliko vam treba?

– Tristo dinara. Samo za kruh i mužu za cigarete, za tri dana. Mlijeko namirim za cijeli mjesec, kad stigne plaća. Danas ću skuhat paprikaš od kunića. Imamo krumpira, brašna i kupusa i pola tegle svinjske masti. Izaći ćemo s tim nakraj dok ne dođe plaća.

Učinilo mi se da je mama blago pocrvenjela kad je gospođa Kašpar otvorila malu drvenu kutiju i pružila joj tri novčanice.

– Treba li vam više?

– Ne. Možda mislite kako bi trebala reći mužu da se odvikne pušenja. Al nemam srca. On toliko puno radi. O svemu se brine, ništa mu nije teško.

Gospođa Kašpar pravila se da to ne čuje. Umjesto odgovora pogledala me i upitala:

– Što, zar ti se ne sviđaju moje kiflice? Zašto ne uzmeš još koju?

Pogledao sam mamu. Jedva primjetno kimnula je glavom, pa sam hitro zgrabio dvije kiflice s tanjura. Topile su se u ustima. Kad smo odlazili gospođa Kašpar tutnula je mami u ruku par dimljenih kobasica. Ugodan miris sušenog mesa ispunio je uski hodnik.

– Ovo mi ne morate vratiti. To je poklon.

Mamine su oči ovlažile. Dlanom je obrisala suzu i rekla:

– Vi ste tako dobra žena. Neka vas bog blagoslovi.

Bilo mi je drago što sam bio uz mamu kad je od gospođe Kašpar posuđivala novac, jer sam osjećao koliko joj je teško. Mama nikada nije prigovarala tati što puši, ali omami jest. I ovaj put, čim smo se vratili, rekla je:

– Da ste dali više novca u kuću, da ne pušite i manje odlazite kod Laze na rakiju, da ne kupujete novine, ne bi svakog mjeseca morala posuđivat kod gospođe Kašpar.

Ali omama je samo odmahnula rukom. Pogledala me i namignula, jer je znala da sam joj saveznik.

– Toga se neću odreć – rekla je, povukla dim i izašla na dvorište kako bi izbjegla svađu. Pošao sam za njom, pa smo sjeli ispod oraha, ona u drveni ligeštul, ja na šamlicu. Tako smo šutjeli i sjedili i meni je bilo žao omame, jer sam znao koliko voli zapaliti skopski Ibar i popiti svoj šnaps kod Laze. Kao što sam i ja volio popiti grenadinu, pa dok bismo sjedili u gostionici čiji je daščani pod bio premazan naftom, s veseljem bih uzeo onu stranicu Vjesnika u srijedu na kojoj je bio Rip Kirby.

Bili su to predivni trenuci u Ribarskom domu: pio sam grenadinu, čitao strip i divio se kako Kirby i Desmond nadmudruju kojekakve lopove i opasne tipove. I uvijek sam bio nesretan što ću morati čekati cijeli tjedan da saznam kako će se Kirby izvući iz neke nevolje.

Razumio sam omamu i bio sam na njenoj strani: kakav bi to život bio bez grenadine i Kirbyija, bez šnapsa i skopskog Ibra. Ustao sam sa šamlice, prišao omami i poljubio je. Pomilovala me po glavi, uzdahnula i iz džepa izvadila bočicu s Hoffmannovim kapima.

– Nemoj se ljutiti na mamu. Znam koliko joj je teško kad mora posuđivati novac. Plakala je i rekla da se osjeća kao prosjak.

– Mi nismo prosjaci, mi smo kraljevi. Ti si pametan mali dječak i sve shvaćaš. Sutra kad spremimo kod Kupanovčevih, opet ćemo u Ribarski na šnaps i grenadinu.

– I kupit ćemo novine.

– I kupit ćemo novine. A mami ćemo donijeti fini, mirisni sapun.

Lagano sam se štrecnuo i pomislio na Ivku i Laciku. Nisam ništa rekao omami, ali sam odlučio kako ću je sutra nagovoriti da mami radije kupi kremu za ruke. Reći ću joj da je koža na maminim dlanovima ispucana od pranja rublja i da joj je od finog, mirisnog sapuna puno potrebnija krema.