Donjodravska obala | Drago Hedl

SEDMO POGLAVLJE

u kojem se otac sam vraća iz milicije

Da je bila tu, omama bi sigurno rekla: Ova kiša zlata vrijedi!

Tako je uvijek govorila kad bi počelo kišiti. Iako nismo imali vrt, rekla bi: „Dobro će doć salati“. Ili: „Grašku treba vlage“. Ili: „Bez kiše, krastavci su gorki“. Koliko god da kiša padala, omama je uvijek mislila da je premalo. Ako bi kišilo cijelo jutro pa prestalo predvečer, rekla bi: „Jedva da je zemlju pofajtalo. Ni prašinu nije pokupilo“. Ili: „Boje bi se zemlja nakvasila da se žaba popišala“.

Kišilo je cijelo jutro, kapi su klizile niz stakla kuhinjskog prozora, a ulična vrata vidjela su se nejasno, mutno kao u izmaglici. Sjedio sam u kuhinji, tužno buljeći u toplu svibanjsku kišu, očekujući da omama zakorači u dvorište. Cigle, kojima je bilo flastrovano dvorište, prekrio je tepih mrkozelenih resica opalih sa stabala oraha. Otac je u zoru, još dok sam spavao, otišao u miliciju vidjeti što je s omamom. To mi je rekla majka, čim sam se probudio, a onda je zašutjela. Bila je potištena i nije, kao inače, pjevušila radeći u kuhinji. Ogulila je krumpir, izrezala ga na ploške i počela birati rižu, čisteći je od kamenčića i smećkastih, sitnih okruglih sjemenki korova.

– Evo ih! – uskliknuo sam kad se otvorila ulična kapija.

Vidio sam crni očev kišobran. Sklopio ga je čim je ušao u dvorište, polako se okrenuo i zatvorio vrata. Omame nije bilo.

– Nisu je pustili? Otac je šutio.

– Gdje je omama?

Sjeo je za stol, na mjesto na kojem bi, dok smo jeli, uvijek sjedila omama.

– Nisu je pustili?

– Justa je umrla.

– Tona, što pričaš?!

– Justa je umrla sinoć, dok su je ispitivali, pozlilo joj je. Uhvatila se za srce i srušila.

– Isuse, bože – povikala je majka. – Ubili su nedužnu ženu.

Gledao sam kako kišne kapi udaraju o prozor, razbijaju se i pretvaraju u potočiće koji se spajaju klizeći niz staklo. Majka je briznula u plač. Otac se ustao i zagrlio je. Nijemo sam promatrao taj prizor. Majčina se kosa rasula po očevoj pokisloj košulji. Glava joj se tresla od plača. Lice joj nisam vidio, prislonila je glavu na očeve grudi.

– Justa je umrla! – zvonilo mi je u ušima, ali rečenica nije dopirala do moje svijesti. Znao sam da omama ne može umrijeti. Bio sam siguran da se pritajila tamo u miliciji, da ih prevari. Zatvorila je oči, glava joj je klonula, prestala je disati. Ali čim su je odnijeli u drugu prostoriju, otvorila je jedno oko i, škiljeći, pogledom pretražila sobu. Na prstima se došuljala do vrata, tiho ih otvorila, iskrala se prema izlazu i nestala. Sada je, bio sam posve siguran, u Ribarskom domu i uz deci šnapsa, otpuhujući dim skopskog Ibra, govori Lazi:

– Ova kiša zlata vrijedi! Pada u pravi čas. Kad sam jučer na pijaci kupovala grincajg, Rozika i Antika žalili su se na sušu.

A onda je namignula i tiho šapnula Lazi, pazeći da je ne čuje špiclov u uglu:

– Utekla sam miliciji. Pretvarala sam se da me udario srčani šlog. Sad ću, kad se okrijepim šnapsom, gore uz štenge, pokupit Hoffmannnove kapi, pozdravit se sa sinom i snahom, uzet Dadu za ruku i direkt u Njemačku, kod Alojza. Stipe mi je pričo kojim putem treba bježat preko granice. Stara žena i dijete neće im biti sumnjivi.

Na izlasku iz Ribarskog doma, posve se približila Lazi i šapnula mu u uho, kako je špiclov, samo nekoliko koraka dalje, ne bi mogao čuti:

– Zapiši ovaj šnaps u tefter. Čim dođem u Njemačku i zaradim prve dojč marke, poslat ću ti u pismu. Dobit ćeš i tringeld.

Pa se nasmijala, namignula mu i izašla na kišu.

Bio sam uvjeren da će se omama svakog časa pojaviti na kapiji. Sjetio sam se njene rečenice koju je, blijeda i uplašena, izgovarala kad su je jučer gurali u crnu maricu. Nisam čuo kraj, jer je milicajac zalupio vrata. „Kad se vratim, zajedno ćemo preko…“, rekla je, a udarac automobilskih vrata spriječio je da čujem što je dalje govorila. „Kad se vratim, zajedno ćemo preko granice“, bio sam siguran da je rekla upravo to.

Majka je i dalje plakala, glave zabijene u očevu košulju. Ustao sam sa stolice i rekao ocu:

– Uzet ću tvoj kišobran i idem po omamu. Sigurno u Ribarskom, čeka da prestane kiša.

– Omama je umrla, sine.

Tek sad, kad je to četvrti put izgovorio, shvatio sam što priča.

Vratio sam se i sjeo na stolicu. Nisam mogao plakati. Ali u grudima me stegnulo i zapeklo, kao da sam dugo trčao uzbrdicom, iz sve snage. Omama, koja je maločas iz čokančića potegnula gutljaj rakije, otpuhnula dim cigarete, nasmijala se i namignula Lazi na izlasku iz Ribarskog doma, sada je ležala u lijesu. Lice joj je bilo voštano, sivo. Oči zaklopljene, a usnice stisnute, kao da je nešto htjela reći, a onda se naglo predomislila. Vidio sam sebe, kao u snu, u kratkim bijelim hlačicama i svijetloj košulji, odjeven kao za prvu pričest, kako stojim kraj smeđeg drvenog lijesa, sâm u mrtvačnici, nalik onoj u kojoj je ležao Kuštro kad smo ga sahranili na Božić. Vrata mrtvačnice bila su odškrinuta i zrake tek izašlog sunca probijale su se u gustom snopu. Vani su cvrkutale ptice. Miris raspupanih ruža, vlažnih od jutarnje rose, širio se grobljem. Sâm, kraj omaminog lijesa, sav u bijelom, ličio sam na anđela. Miris ruža i cvrkut ptica, blago jutarnje sunce i lahor koji se pleo u granama javora bili su slika raja kako sam ga zamišljao dok nam je na satu vjeronauka časna sestra Honorabilis govorila da anđeli duše umrlih vode u raj. Jesam li omamu doveo do vrata raja i je li trenutak da se ovdje oprostimo i da ju, usnulu, ostavim?

– Bože dragi, kako ćemo je sahranit? Majčin glas vratio me u stvarnost i tek sad sam spazio da je sjela uz stol kraj oca. On je zabio ruke među dlanove. Nije odgovorio.

– Morat ću kod gospođe Kašpar. Znam da će mi posuditi novac, al ne znam kako ću ga vratit.

– Jutros u miliciji tražio sam da mi vrate ona dva rimska novčića. Rekli su: To ionako nije tvoje, druže Kenig. To je kulturno blago koje pripada državi i narodu. Dat ćemo ih u muzej.

– Kuštrin sprovod, čula sam, koštao je više od sedam tisuća. Dobro, možemo uzet skromniji lijes i ne moramo kupit vijenac, al ipak, to je ipak novac.

– Snaći ćemo se već nekako. Alojzu neću slat brzojav. Ionako ne može doć. Poslat ću mu pismo.

– Kad bi nam bar on malo pomogao. Justa je i njegova mati.

Ustao sam, prišao ocu i majci i oboje ih čvrsto zagrlio.

– Prodat ćemo moj tranzistor – rekao sam i zaplakao. Plakao sam dugo, osjećajući olakšanje i kad su suze presahnule činilo mi se da sam lagan kao perce i da bih, da poskočim, odletio do vrha oraha. Kao onda, u onom snu, kad su me Kuštro i omama uhvatili za ruke i kad smo se, lagani kao ptice, vinuli u zrak. Da smo bar onda odletjeli, pomislio sam.

Pogledao sam majku.

– Ne plačem zato što ćemo prodat tranzistor. Plačem jer više nema moje omame.