Donjodravska obala | Drago Hedl

ŠESTO POGLAVLJE

iz kojeg saznajemo kako se u Lacikinoj jutenoj
vreći našla drvena noga gospođe Magdić

Te 1956. ljeto je prohujalo iznenadno poput oluje. U svijetu odraslih dani prolaze brže. Omama je uvijek govorila kako dani lete, a meni su se, do jučer, činili beskrajno dugi. Dok sam ranije vrijeme provodio igrajući se s Ivicom, činilo mi se da sunce oko podneva stane na nebu, kao da je zapelo o najviše grane oraha i satima se ne miče. Trebala je cijela vječnost da se pojavi nad mostom i raspe purpur po rijeci. Ali kad me otac, sad već kao odraslog, počeo voditi po kućama donjogradskih ulica, kamo su ga pozivali da zakrpa kakav lonac ili šerpu, popravi bravu ili napravi ključ, vrijeme je i meni počelo letjeti.

Osobito sam s ocem volio odlaziti u Tvrđu, gospođi Magdić.

– Poručila ona šantava da joj tata dođe popravit nogu – rekao bi, tri-četiri puta godišnje, poštar Franjo.

Kao i naš susjed Ferdo, i gospođa Magdić imala je drvenu nogu. Naticala ju je na patrljak natkoljenice i kaiševima pričvršćivala oko struka, pa kad bi s vremenom popustio lim koji je remenje spajao s umjetnom nogom, zvala bi oca da to popravi. Imala je i rezervnu i koristila bi je dok otac ne popravi onu drugu. On bi sljedećeg dana sjeo pod orah i drvenu nogu gospođe Magdić, dok bi pribijao novi lim, stavio među svoje, čvrsto je držeći kao u golemom šrafštoku, a Ivica bi se smijao i prstom upirući na oca govorio:

– Cika Tona ima tli noge.

Gospođa Magdić uvijek nas je počastila vanili-kranclama s pekmezom od kajsija i mada me stalno nutkala, pojeo bih samo dvije jer me otac ranije upozorio da nije pristojno uzeti više. No, dok bi otac trpao drvenu nogu u jutanu vreću koju mu je dao Lacika iz tvornice tutkala, gospođa Magdić gurnula bi mi u ruku još dva-tri kolačića, koje bih pokazao ocu tek kad smo odmakli iz Tvrđe.

– Nisi trebo uzet, ali kad već jesi, neka ti je u slast.

Svakog trećeg dana, nakon ručka, otac bi me poveo do velike livade kraj tramvajske remize. Ondje bi srpom kosio divlju djetelinu, a ja bih je tovario u onu istu jutenu vreću u kojoj je od Tvrđe do Donjodravske nosio drvenu nogu gospođe Magdić. Djetelinom smo hranili kuniće, a dio je otac sušio na malenom limenom krovu zečinjaka i sijeno spremao za zimu. Ali najviše sam volio kad bismo se spustili niz nasip, do Drave, pa polako hodali uz obalu u potrazi za rimskim novčićima. Uvijek me pustio da hodam prvi i najviše je volio kad bi, izvježbanim okom zapazivši novčić, mogao reći: „U ovog si se umalo potepo!“. Pa se sagnuo i dohvatio bakreni novčić, presvučen zelenom patinom. Isprao bi ga u vodi, okrenuo nekoliko puta i rekao zadovoljno:

– Ovakvog još nisam našao.

Kad bismo se vratili kući, brižljivo ga je čistio grubom četkom od sirka kojom je majka ribala daščani kuhinjski pod.

– Ovo bi mogao biti Hadrijan, a možda i Vespazijan. Možda čak i Marko Aurelije – rekao je otac, pokazujući lik rimskog cara. A onda bi dodao:

– Skokni do kuma Karla po bočicu firnajza.

I ja bih otrčao do Vodeničke, u malu radionicu kuma Karla Pfistera, staklara koji je ondje uramljivao prozore i svete slike ili slike s vjenčanja kakve sam, povećane, vidio iznad bračnog kreveta Husekovih i gospođe Magdić. Radionica je bila prepuna kartonskih kutija s čavlićima različitih veličina, trokutića od tankog pleha, šarafa i matica, kuka, špenadli i ziherica. A u vojničkom maslinastozelenom metalnom kanistru kum Karlo držao je firnajz pa bi natočio bočicu u kojoj se ranije nalazio tonikum, tamna tekućina koju nisam volio, ali sam je morao piti jer je liječnik rekao mami da sam slabe građe i pothranjen i da će mi sirup sigurno ojačati kosti.

Otac bi firnajzom obilno natopio lanenu krpicu i u nju pažljivo zamotao Hadrijana, Vespazijana, Marka Aurelija, ili kako li se već zvao taj rimski car s bakrenog novčića, a onda ga nakon tjedan ili dva razmotao, dobro istrljao o rukav vunenog džempera i stavio u kutijicu gdje su već bili drugi rimski carevi. Pretkraj godine, poveo bi mi me Tvrđu u Muzej Slavonije, gdje bismo potražili kustosa i otac bi mu svečano, kao da predaje najveće blago, uručio sve pronađene novčiće.

A onda bi, sljedeće godine, obično u proljeće, u Glasu Slavonije, na dnu gradske stranice, izašla mala rubrika o donatorima muzeja, pa bi otac, sav ponosan, pokazivao majci i omami kako je među darovateljima i njegovo ime.