Donjodravska obala | Drago Hedl

DRUGO POGLAVLJE

Dok Ivica sjedi na noši, njegova baka
sjekirom u šupi otfikari kokotu glavu

Velike krošnje dvaju oraha, poput raširenih zelenih padobrana, lebdjele su nad ciglom popločanim dvorištem, stvarajući ugodnu, sjenovitu oazu u tek započetom, toplom jutru kasnog proljeća. Dječak je sjedio u hladu, promatrajući mrave dok užurbano nose mrvice kruha otpale s okrajka debelo namazanog svinjskom mašću što ga je upravo pojeo. Mogle su mu biti tri godine. Sjedio je na bijeloj emajliranoj noši, možda već cijeli sat.

– Gotof, goootooof.

Ivica uzalud doziva baku treći put tog jutra. Ona je zaokupljenu šurenjem pijetla u kuhinji čija su vrata izlazila na dvorište. U oblaku pare što se pušila iz velikog plavog lonca, čupala je crvenkasto-smeđe perje kokota, koji je do maločas, skačući na koke, trčkarao dvorištem, sve dok mu u šupi, na panju za cijepanje drva, nije sjekirom odrubila glavu. To je bio brutalan prizor: iz pijetlovog vrata šiknula je krv u tankom mlazu u podmetnutu plitku posudu, dok je kokot, posljednjim trzajima, bespomoćno udarao krilima. Dječak to nije vidio jer je baka za sobom zatvorila drvena vrata šupe. Ali je čuo lupanje krila. No, učinilo mu se da to par veselih grlica u gnijezdu oraha proteže krila pa mu pogled odluta u krošnju.

– Gotof, bako, goootooof!

Dječakova baka ga je napokon čula: na dnu noše već je odavno ostalo ono zbog čega ga je posjela čim je ustao iz postelje. Ali nije marila; imala je važnijeg posla od brisanja njegove male guzice. Dok je sjedio na noši, nije morala na njega motriti i paziti da ne izmigolji na ulicu i ne zbriše niz nasip, prema rijeci. Bio je živahno, radoznalo dijete, zaokupljeno otkrivanjem svijeta. Premalen da shvati kako je djedu i baki bio obveza koju nisu željeli i da su ga primili samo da bi njegovoj majci olakšali novi početak nakon bračnog brodoloma u kojem za malenim dječakom, žureći u nove živote, nisu željeli plivati ni otac ni majka, ipak je osjećao pomanjkanje ljubavi.

Još nekoliko puta, u nepravilnim razmacima, dječačić bi ponovio ono otegnuto „gootoof“, sad već nalik refrenu otužne, sjetne pjesme. Kad je očerupala pijetla i rasparala mu utrobu, odvojivši pažljivo srce, jetru i želudac, dječakova je baka obrisala ruke o crnu cicanu pregaču i uputila se u dvorište. Podigla je unuka s noše, presavila ga preko koljena, a njegova sitna ružičasta guza, s urezanim pravilnim bijelim krugom koji je usjekao rub noše, sijevnula je na jutarnjem suncu.

Na stablu oraha bila je okačena mala drvena kutija bez poklopca, iz koje je stršao čavao, na koji bi dječakov djed svakog drugog dana nataknuo dvadesetak pažljivo izrezanih listova novina. Kad bi djed ili baka odlazili u dvorišni zahod, uvijek bi s čavla otrgnuli dva, najviše tri listića i zgužvali ih u ruci, kako bi omekšali. Sada je to učinila dječakova baka i u dva brza pokreta obrisala mu guzu, navukla bijele platnene gaćice i lagano ga pljesnula po turu.

– Lepu si hrpicu napravil!

Dječak se osmjehnuo i veselo otrčao do ljuljačke obješene o granu oraha.