Donjodravska obala | Drago Hedl

DRUGO POGLAVLJE

Dadin otac želi prodati tranzistor

– Noseća sam. Sad nam je samo još to falilo.

– Divno. Željeli smo još jedno dijete. Stalno si pričala o curici.

– Da. Samo ne sad kad si bez posla.

– I mali će biti sretan kad dobije brata ili sestru.

– Lijepo je imati djecu, imala bi ih hrpu da ih možemo podići na noge.

– Izvuć ćemo se nekako. Krajem ožujka počinje građevinska sezona i trebat će pijeska. Bit će prilike da uskoro nešto zaradim. Dani su još kratki, ali pet-šest čamaca moći ću prevest.

– Nećemo do tada izdržat. Imamo još samo nekoliko kila krumpira, brašno je pri dnu, graha je svega nekoliko šaka. Kiseli kupus smo pojeli. Da na ručku sve ovo vrijeme nismo imali Stipu i Veroniku, Evicu ne računam jer jede ko vrabac, izdržali bismo.

– Morali smo im pomoć.

– Naravno. Mi smo im prvi komšije. Šutnja.

– Vodostaj opada pa ću u potragu za rimskim novčićima. Sad imam sigurnog kupca.

– Ne znam kolko je to pametno.

– Štromar je pouzdan, ne vjerujem da je pričo okolo.

– To nikad ne znaš. Motre te, stalno su ti za vratom.

– Lazo mi je obećo izdat ribolovnu dozvolu, a moći ću mu platit na rate. Kad se voda povuče svaki ću dan uhvatit nešto ribe. Što pretekne, prodat ću. Zaradit ćemo neki dinar. A nešto mogu zamijenit s Antikom za luk, kupus i krumpir. Obožava fišpaprikaš.

Majka je šutjela.

– A da posudiš nešto novca od gospođe Kašpar? Ona će sigurno pomoć.

– Ne mogu posudit kad ne znam kako ću vratit.

– Čim počnem vozit pijesak, vratit ćemo.

– To nije rješenje, trebao bi nać stalni poso.

– Tražim. Al i sama znaš da me odbiju gdje god dođem. Samo su mi u Šibicari obećali poso, ali tek na jesen.

– Daleko je to.

– I Justa nešto zaradi spremajući stanove. Valjda ćemo nekako izdržat.

– Lako je to reć, ali tri put dnevno treba nešto stavit na stol. Pogledaj malog kako je mršav i neishranjen. Strah me da se ne razboli, da ne navuče nešto na pluća. Trebao bi mlijeka svaki dan, a dajem mu šalicu svaki drugi ili treći.

Majka je duboku uzdahnula.

Onda je tata rekao nešto što nisam razumio.

– Ne možemo to učinit, znaš kolko ga voli. To mu je sve, to je jedina njegova igračka, sve što ima.

– Znam, ali od toga novca mogli bi živjeti bar mjesec dana.

– Tona, ne možemo mu to učiniti. Dobro je dijete, nije to zaslužio.

– Izletjelo mi je. Strašno mi je što sam to uopće reko, ali ništa drugo nemamo za prodat.

– Pogledaj samo koliko je sretan taj mršavi dječačić kad sjedne u kut kuhinje, prisloni ga na uho i jedva čujno otvori, a kad ga pitam zašto sluša tako tiho, kaže: „Da se ne troše lampe“.

Tada sam shvatio da govore o tranzistoru. Riječ „prodat“ ubola me kao nož. Osjetio sam oštru bol u grudima, grlo mi se stegnulo. Pluća su se kidala dok sam susprezao plač. A onda, kao da je sve u meni puklo, kao da sam staklena vaza koja se, udarivši u pod, rasprsnula u stotine komada. Zajecao sam, glasno i bolno.

– Dijete drago! – viknula je majka skočivši iz kreveta. Upalila je svjetlo. Lampa na stropu zaslijepila me kao da sam pogledao u sunce.

– Što se dogodilo, dijete drago? Mora da si nešto ružno sanjo.

Omama je dotrčala iz susjedne sobe. Otac je stajao uz moj krevetić, gledajući me uplašeno.

– Nešto si ružno sanjo. Donijet ću ti čašu vode – rekla je omama.

– Sanjo sam… da s tatom plovim… u čamcu i da mi je… tranzistor …ispao u Dravu – jedva sam izgovorio gušeći se u suzama. Samog sam sebe iznenadio kako sam brzo smislio laž.

– Eno ga na kredencu. Donijet ću ga pa ga stavi na šlifer kraj sebe, da budeš siguran da nije završio u Dravi.

Vratila se s plavim lončićem iz kojeg smo pili vodu i tranzistorom.

Stavio sam ga na grudi i čvrsto držao s obje ruke.

– Niko ti ga neće uzet, ne boj se, dijete drago – rekla je majka i poljubila me u vlažni obraz. Ugasila je svjetlo, a ja sam osjećao zadovoljstvo i veliko olakšanje što je tranzistor u mojim rukama. Ali laž o snu kojeg nije bilo neugodno me žarila, kao da sam golih ruku i bosonog utrčao u koprive.