Donjodravska obala | Drago Hedl

PETO POGLAVLJE

u kojem omama zaradi četiri stotine dinara i zastaje u
Ribarskom da popije šnaps i počasti Dadu grenadinom

Tata je govorio da je Donjodravska obala najljepša ulica u Osijeku i da nigdje nema takvog zalaska sunca, jer kad se velika vatrena kugla spusti do vrha željezničkog mosta, rijekom se prospe purpur, a voda izborana blagim valovima pretvori u boju zlata. Majka bi onda rekla da tata tako priča zato jer su se u toj kući rodili i on i njegovi i da je svakom ulica gdje je odrastao najljepša. Sve su kuće na Donjodravskoj obali bile s pogledom na Dravu jer je ulica imala samo jednu stranu. Na drugoj je bila rijeka. Naša je kuća nosila broj 11, na povišenom dijelu koji se nije morao bojati poplave.

– Kad bi nas poplavilo, cijeli bi Osijek odavno plivo – rekao bi otac.

Taj se dio Donjodravske obale pružao od Aksmanove kuće, ogromne zgrade na čijem se uglu, onom gdje je iz Huttlerove zavijala u Donjodravsku, nalazio turski top, pa sve do stepenica prema gostionici Ribarski dom i Tvornici koža. Aksmanova je kuća, tvrdila je omama, bila jedina u Osijeku koja je zalazila u tri ulice – našu, Huttlerovu i Vodeničku.

Jedino se na tom dijelu Donjodravske, gdje je bilo sedam – osam kuća, nalazila zgrada i na drugoj strani ulice. Bila je to Proleterka, mala tvornica tutkala. Kad su je gradili, njen su donji dio usjekli u nasip, a na gornjem iskrčili bagreme, pa je od nekadašnjeg drvoreda ostalo samo osam ogromnih stabala.

Iz Proleterke se širio nesnosan smrad, kad bi izjutra iz klaonice zaprežnim kolima dovezli kosti, kožu i druge životinjske otpatke, a rojevi zelenih i plavih muha nasrtali bi sa svih strana sve dok radnici prve smjene, Lacika i Marko, s bijelim povezom oko nosa i usta, ne bi vilama i lopatama sirovinu ubacili kroz ulični otvor, nalik kanalizacijskom šahtu, do dva velika kazana gdje se potom, uz kojekakve dodatke, kuhala ljepljiva kaša. Tada bi Lacika, Marko i ostali radnici žitku smjesu sipali u plitke pravokutne posude i prije nego što se osuši nožem rezali u pločice. A kad se tutkalo posve stvrdnulo razdvajali su ih i pakirali u vreće od grube jute.

Omama mi je, kasnog ljetnog jutra, odškrinula još jedna vrata odraslih. Povela me do kuće profesorice Kupanovac, kamo bi odlazila jednom tjedno pospremiti sobe i oprati i ispeglati hrpu veša. Suprug gospođe Kupanovac, Nenad, pričala mi je omama dok smo išli prema njihovoj kući, radio je u sudu. Kupanovčevi su bili – važno me pogledala prije nego što je to izustila – prava, pravcata, velika gospoda. Upitao sam što znači velika gospoda, a omama je odgovorila kako ću to vidjeti čim uđemo u njihovu kuću.

– Kuća im je nakrcana, ko vojni magazin. Brašna, šećera, ulja, krumpira, graha, masti; pun tavan kobasica i šunki. Imaju, vidit ćeš, puno soba i veliki badecimer s liht blau pločicama i bijelom emajliranom kadom. Ne kupaju se kao mi u kuhinji, u plehnatoj vani i ne nose vodu s ulice u amperu. U svakoj sobi im kaljeva peći. Zimi, kad nakure, toplo ko u raju. Radio im švapski, veći i bolji od Husekovog, a imaju i gramofon. Pokazaću ti telefon. Gospon Kupanovac je sudac, pa su ga dobili prošle godine. Al ništa ne smiješ dirat, dok budem prala firange, sjest ćeš uz mene, pa ćemo pričat.

Kad smo iza Aksmanove kuće skrenuli u Ulicu Nikole Miljanovića-Karaule, gdje su živjeli Kupanovčevi, upitao sam omamu zašto ulicu ne zove tim imenom, napisanim na plavoj tabli, već uvijek kaže: Huttlerova.

– Promijenili su joj ime poslije rata, jer je jednom od njihovih, koji tu stanuje, previše ličila na Hitlerova. Za me je to Huttlerova, tako smo je oduvijek zvali – rekla je s prkosom, kakav nikad ranije nisam osjetio u njenom glasu. – I nikada Crkvenu neću zvat Ulica bratstva-jedinstva, jer Crkvena se tako vazda zove, otkad je u njoj sagrađena crkva.

Kuća gospodina i gospođe Kupanovac bila je lijepa prostrana prizemnica, s ogromnim sobama punim svjetla. Omama je kod njih godinama spremala i prala rublje. Imali su u nju veliko povjerenje i dali joj ključ. Znala je svaki kutak njihova doma. Dolazila bi jednom tjedno, utorkom izjutra, dok su gospodin i gospođa Kupanovac radili. Ako bi uz uobičajeno spremanje kuće i pranje rublja trebalo još nešto napraviti, gospođa Kupanovac bi, na stoliću u predvorju, ostavila cedulju: „Molim, pokupite otpalo voće u vrtu“, ili „Iznesite iz podruma proklijali krumpir i bacite ga“.

Pratio sam omamu iz sobe u sobu i gledao kako pažljivo mete podove, briše prašinu, pere prozore i lustere, a kad je s tim završila ušli smo u kupaonicu. Iz pletene košare istresla je gomilu prljavog rublja, stavila ga u veliko korito i uputila se u veš kuhinju, omanju prostoriju u dvorištu. Naložila bi vatru u štednjaku i lonac napunila vodom. Na maloj polici nalazilo se nekoliko komada sapuna i kutija „Plavog radiona“. Kad se voda zagrijala istresla bi je u korito i gledajući paru kako se puši ispod brežuljčića pjene u koritu, čekajući da se rublje namoči i voda postane mlaka, omama je zapalila cigaretu i zapjevala:

– Ajnc, cvaj, policaj; draj, fir, grenadir…

I dok je pjevala, počela je marširati po kupaonici poput soldata, a onda na trenutak zastala i salutirala po vojnički. Prasnuo sam u smijeh i glasno zapjevao pjesmicu koju me davno naučila, pa smo zajedno marširali ukrug.

– Ajnc, cvaj, policaj; draj, fir, grenadir…

Kad je rublje oprala i objesila na dugačku žicu u dvorištu i kad su plahte na blagom povjetarcu dobile velike trbuhe pa su ličile na brodska jedra, omama je doviknula:

– Dodaj mi ona dva šprajcera, naherena uz zid.

Sretan što joj mogu pomoći, dodao sam šprajcere, pa je omama podigla rublje na štriku, tako da više nije dodirivalo travu.

– Fino – protrljala je ruke. – Za danas smo fertig. Sa stola, ispod pepeljare, pokupila je četiri novčanice od 100 dinara, novac koji je ostavila gospođa Kupanovac.

– Jako me dobro plaćaju. Lijepo je u šlajbok strpat nekoliko stotki. Sad više ne zjapi prazan – rekla je zadovoljno i crvene novčanice spremila u novčanik.

Zaključali smo vrata kuće Kupanovčevih i krenuli prema kiosku. Kupila je samo skopski Ibar i kutiju sarajevske Zete za tatu, jer Vjesnik u srijedu još nije stigao. Svratili smo do apoteke po kombinirane praške i Hoffmannove kapi. Omama je govorila da ima slabo srce i uvijek je u džepu nosila nekoliko kockica šećera, pa čim bi joj srce počelo lupati izvadila bi jednu, nakapala nekoliko kapi iz bočice i stavila je u usta.

– Taj su lijek napravili Švabe, a sve što oni naprave dobro je – rekla je dok smo izlazili iz apoteke i produžili prema dućanu po čokoladicu Životinjsko carstvo. Sav kusur omama mi je tutnula u džep.

– To si zaradio, metni u šparkasu kad dođemo kući.

A onda smo još stali u Ribarskom domu, punom bučnih radnika iz Kožare, koji su tog dana primili plaću. Među njima bio je i Husek, u grupi koja je, ljuljajući se zagrljena, pjevala Lepe ti je, lepe ti je, Zagorje zelene, a onda, kad je Husek ustao i počeo dirigirati, na tren bi zastali pa još glasnije nastavili: Još je lepši beli Zagreb grad. U uglu, leđa okrenutih zidu, sjedio je čovjek s brčićima, u crnoj kožnoj jakni. Čitao je novine i s vremena na vrijeme pogledavao ljude oko Huseka.

– Čuvaj se onog. Ako te šta pita, pravi se gluv.

Radnici Tvornice koža bili su najčešći gosti Ribarskog doma, ali su onamo rado svraćali i piljari iz Derfla, praznih košara vraćajući se s tržnice. Svraćao bi ovamo i briftreger Franjo, popiti pivo prije nego što bi nastavio dijeliti poštu u Kišpatićevoj. Drveni pod Ribarskog doma bio je premazan naftom. Volio sam taj reski vonj, podsjećao me na miris paste za cipele koji sam obožavao šnjofati dok bi omama jednom tjedno kod Kupanovčevih pokupila svu njihovu obuću, pažljivo je čistila grubom četkom, mazala šuhkremom i potom glancala vunenom krpom.

– Pola deci šnapsa za mene i grenadinu za malog – rekla je omama konobaru Lazi, odjevenom u elegantne tamne hlače i besprijekorno čistu bijelu kutu. Namignuo mi je onim drugim zdravim okom, otvorivši bočicu narančastog soka iz kojeg su sukljali mjehurići.

– Što je bilo s okom? – upitala je omama, polagano potegnuvši dugi gutljaj iz čokanjčića.

– Ništa, već prolazi – odgovorio je Lazo i dlanom prekrio snježnobijeli zavoj na lijevom oku.

Sjedio sam uz omamu na drvenoj klupčici, pijući grenadinu.

– Mora da im se fest približio.

– Kome?

– Ah, takav je Lazo. Tura nos tamo gdje ne treba.

Uživao sam u svakom gutljaju grenadine. U Ribarskom domu gdje su kožarski radnici veselo pjevali, život mi se činio prekrasnim. Sve je bilo kao u bajci, osim čovjeka s brčićima koji me strogo gledao. Kako me omama upozorila da ga se čuvam, okrenuo sam glavu.

– Drek od čovjeka. Šuft – rekla je omama prezrivo kad smo odmakli dovoljno daleko da nas ne može čuti.