Donjodravska obala | Drago Hedl

PRVO POGLAVLJE

Prvog dana u razredu Dado se rasplače kad
u školi sazna da Kenig znači kralj i da je Švabo

Krajem kolovoza omama me povela do gospođe Faler, njene poznanice koja je stanovala u niskoj, žutoj kući, u Crkvenoj ulici. Gospođa Gita Faler, ili frau Faler, kako ju je omama zvala, imala je šivaću mašinu Singer i uvijek bi nam prepravljala odjeću: mami suknju, omami mantil, a kad bi se ocu izlizali rukavi na kaputu, pažljivo bi ih oparala žiletom, skinula postavu pa rukave okrenula naopako, tako da bolje uščuvana strana štofa bude izvana. A onda bi se na trenutak zagledala, nekoliko puta zavrtjela glavom, popravila naočale i odnijela kaput do prozora.

– Hm, hm. Neće ovo valjat. Prednjica kaputa i leđa su otrcani. Morat ću ih staviti frkert.

Latila se žileta i oprezno zaparala svilenu postavu, a onda bi zazujala njena singerica.

Stajao sam pred gospođom Faler dok je krojačkim metrom mjerila dužinu od mog struka do pete.

– Kad oparam manšete, hozne će još uvijek biti malo kraće, no bolje nego da ostane ovako – rekla je gospođa Faler. – I malo ću ih na turu proštepati sivim koncem jer su se prilično izlizale. Neće bost oči, a bit će puno čvršće.

Sljedećeg dana, u sivim hlačama čije je nogavice produžila gospođa Faler, omama me odvela u školu. Vagali su me i izmjerili visinu.

– Ne bi mu falila još koja kila, ali neka ga – rekla je omami žena u bijeloj kuti. – Kad bi se držala propisa, pola ih sutra ne bi u školu.

I tako sam krenuo u prvi razred. Učitelj nam je rekao da se zove Janko Malević, da je strog i da ćemo ga morati slušati. Razmjestio nas je po drvenim klupama. Zapao me drugi red u sredini. Sjedio sam do debelog dječaka koji je neprestano frktao i glasno disao, kao da je upravo dotrčao s ulice. A kad nas je učitelj počeo prozivati i rekao da svatko koga prozove ustane, saznao sam da se zove Zdenko Bukvić.

– Ti Bukviću kao da si od bukve odvaljen – rekao je učitelj i svi u razredu glasno su se nasmijali. Bukvić je samo frktao, gledajući tupo u učitelja.

– Sjedi drvo na drvo.

Svi su se opet smijali. Učitelj je prozvao još nekoliko učenika, napravio kratku pauzu, prošetao razredom, stao leđima okrenut prema ploči i rekao:

– Moram vam reći da imamo veliku, izuzetnu čast. Imao sam puno razreda u životu, ali mi se, draga djeco, još nikada nije dogodilo da u nekoj od klupa sjedi njegovo veličanstvo, čijim žilama teče plava krv. Među nama je – kralj. Pravi pravcati kralj. Molim, ustanite vaše veličanstvo.

Svi smo se međusobno pogledavali, ali nitko nije ustao. Vladala je potpuna tišina i veliko iščekivanje.

No, Kenig, hajde ustani – rekao je učitelj.

Krv mi je šiknula u glavu, uši se zažarile. Srce mi je lupalo, tupo i ubrzano, gotovo da se moglo čuti tiho bubnjanje, kao da vrabac skakuće po napetom pergamentu.

– Veličanstvo, ustanite, da vas svi đaci vide. Neće vam valjda kruna pasti s glave.

Osjetio sam kako mi noge klecaju pa sam se bojao da ću se srušiti čim ustanem, ali me učitelj prozvao i treći put.

Usta su mi bila suha, grlo se stegnulo, no ipak sam nekako ustao.

– A sada, neka se cijeli razred nakloni kralju – rekao je učitelj i sâm se duboko poklonio pa su onda to isto učinili i svi učenici.

– Kenig vam, djeco, na njemačkom znači kralj, ali naš je mali Švabo zaboravio krunu, pa ga zato niste prepoznali.

I dok su se svi grohotom smijali, meni je šumilo u ušima, a pred očima iskrile su zvjezdice, poput onih s prskalice na božićnoj jelki. A onda se sve izgubilo pa postalo sivo i crno i ništa više nisam ni vidio ni čuo. Kad sam ponovo otvorio oči, ugledao sam lampu na stropu i osjetio kako su mi lice i vrat hladni i mokri, poliveni vodom.

– Sve će biti u redu, ne treba zvati prvu pomoć. Odvedite ga u dvoranu za tjelesni, polegnite na strunjaču, dajte mu čašu zašećerene vode pa kad posve dođe k sebi, pustite ga kući – rekla je plavokosa žena, unijevši mi se u lice. Sutradan ću saznati da je to direktorica škole, drugarica Katarina Vuković.

A kad sam došao kući, tog prvog dana škole, još sam na vratima briznuo u plač. Gorko sam zaplakao, ridao i nisam se mogao zaustaviti. Majka i omama gledale su me u čudu.

– Što se dogodilo? Što je bilo? – upitala je omama, privukla me i posjela u krilo.

Samo sam plakao, dok su se slane, vrele suze slijevale niz moje lice.

Majka me milovala po glavi, omama zagrlila i stiskala.

– Što je bilo, reci?

– Zašto mi niste rekli da Kenig znači kralj i da je to njemačko prezime? Svi su mi se u školi smijali, i đaci i učitelj, a učitelj mi je još rekao da sam mali Švabo.

– Sad znaš da si kralj i tako se ponašaj. I zato prestani cmizdriti. Kraljevi ne plaču.