Donjodravska obala | Drago Hedl

ČETVRTO POGLAVLJE

u kojem se mama boji da učitelj
Janko dolazi po partijskom zadatku

– Što ću sa svetim slikama? Da ih poskidam i odnesem susjedi Kašpar, pa opet vratim sutradan?

– Zašto bi to učinila? Svete slike nisu zabranjene.

– Možda će mali imat problema u školi. Vidiš da mu se stalno ruga zbog prezimena.

– Dado preuveličava. Znaš i sama kako je osjetljiv.

– A što ako dolazi po zadatku Partije? Pa onda ispriča sve što je vidio i čuo.

– Oni koje to zanima ionako sve znaju. Sve sam im reko kad su me ispitivali. I sve su provjeravali i znaju da sam govorio istinu.

– Ali možda još nešto sumnjaju. Možda ti nešto žele namjestit.

– Ništa nemaju.

– A to što se dopisujete s Alojzom?

– Brat mi je, pobogu.

– Znaš kakvi su.

– Siguran sam da otvaraju poštu. I sama znaš, uvijek ti pročitam pismo prije nego ga pošaljem, da jedan drugom pišemo samo familijarne stvari. I jesam li u Dravi ulovio štuku ili šarana. A on kako je kćeri naučio plivat i kako Marta ide na balet.

– Znam.

Nastaje kraća šutnja. Čuje se samo udaranje vekerice na noćnom ormariću.

– Šta ćemo mu ponudit?

– Imamo još pola boce rakije, a kupit ću litru vina kod Antike. Ti ispohaj kunića. Justa nek napravi krompir salatu.

– Reci joj da se ne plete u priču, da ne vodi glavnu riječ. Znaš kakva je, svašta može izlanut. Teško drži jezik za zubima, pogotovo kad nakvasi grlo.

– Reći ću nek ode kod Huseka slušat radio.

– Nemoj, mali je reko da učitelj želi upoznat cijelu familiju. Može mu bit sumnjivo ako Justa ne bude kod kuće.

Opet tišina. Šuškanje posteljine. Dobošanje kiše o prozor.

– Sumnjivo mi je to nekako.

– Ali ne dolazi samo k nama. Posjetit će sve učenike.

– Kad je reko da ide Flačerovima?

– Mali kaže u srijedu. Tri dana prije nas.

– Odi do njih u četvrtak da čuješ kako je sve prošlo, što je pitao.

– Misliš da je litra vina dosta? Da ipak kupiš dvije?

– Ja ću popit čašu, ti pola, Justa jednu-dvije, mada ona više voli šnaps.

– Kupi dvije litre. Nećemo propast.

– Misliš da će mu šmekat pohovani kunić?

– Isti je ko piletina. Ako mu ne kažeš, neće ni primijetit. Stanka.

– Ako te pita zašto nisi u Partiji?

– Mnogo ljudi nije u Partiji.

– Šta ako te pita o ratu?

– Reći ću mu.

– I pred malim?

– Jednom to mora saznat.

– A za Tončiku i Karla?

– Reći ću i za njih.

– Bez obzira što ne znaš gdje su i kako poginuli?

– To i nije važno.

– Bojim se nekako njegovog dolaska. Rekla mi jutros Ema kad sam joj ispričala san, nekakve gliste kako plaze svuda uokolo da su to neugodnosti i problemi.

– Ema i njene vračke.

– Što ako pita idem li u crkvu i jesmo li krstili malog?

– Reći ćemo.

– A za vjeronauk?

– I za vjeronauk.

– I da plaćamo lukno?

– Reći ćemo i to.

Onda je opet nastala tišina. Čulo se samo šuštanje posteljine. Malo kasnije tata je nešto rekao, nešto tiho i nerazgovjetno. Čuo sam samo mamu:

– Ne, ne danas. Umorna sam. A i ti moraš rano ustat. Laku noć.

Okrenuo sam se na drugu stranu, odlučan kako ću zapamtiti san i sutradan, kad vidim tetu Emu, pitati je što znači. Ali san mi nikako nije dolazio na oči. Razmišljao sam o svemu što sam čuo.