Donjodravska obala | Drago Hedl

DESETO POGLAVLJE

Dado sumnja da ga ne žele učiti njemački kako
ne bi razumio o čemu pričaju omama i otac

Od onoga dana kad nas je posjetio i s nama pojeo kunića, učitelj me zavolio. Postao sam njegov libling. Više me nije zvao kraljević, a jednom zgodom, kad sam na ploči napisao veliko slovo A i kad sam vodoravnu crticu između dvije nakošene povukao točno u sredini, pohvalio me, uhvatio ispod pazuha i nosao po razredu. To su svi u razredu smatrali posebnom čašću. Znao je tako, povremeno, pokupiti nekog od nas i nositi ga između dva reda školskih klupa. Bila je to privilegija najboljih đaka. Bukvić me gledao sa zavišću, a riđokosa Ivka, iz prve klupe, koju je učitelj često nosio, nasmiješila se.

– Vidite kako je Dado lijepo napisao slovo A – rekao je dok mu se iz usta širio oštar zadah alkohola. – A ono što je maloprije napisao Bukvić, ono nije ni ličilo na slovo A, izgledalo je kao klimave ljestve. Dobro što se nije po njima popeo, jer bi sigurno pukle.

Svi su se u razredu smijali, a učitelj je krenuo ka vratima, produžio prema kaljevoj peći u uglu, spotaknuo se o sanduk za drva i ugljen, izgubio ravnotežu i padajući, ispustio me iz ruku. Poletio sam i zajedno s učiteljevim naočalama završio u sanduku, među komadima ugljena. U razredu nismo imali koš, pa su ondje završavali i ostaci naše jauzne, što je mamilo miševe, koje smo često viđali dok trčkaraju učionicom. Dočekao sam se na ruke i brzo ustao, a onda vidio učitelja kako, onako mršav i visok, leži na leđima. Razred je umirao od smijeha, no čim je učitelj ustao, pronašao naočale i stavio ih na nos, grohot je naglo utihnuo.

– E, Bukviću, Bukviću. Vidiš što su napravile one tvoje ljestve. Da si napisao slovo A, onako lijepo kako je to učinio Dado i da na ploči umjesto slova nisi nacrtao ljestve, ne bih se o njih spotaknuo i Dado i ja ne bismo pali.

Tek kad sam sjeo u klupu vidio sam kako su mi nogavice hlača zaprljane ugljenom prašinom. Uspio sam to nekako očistiti, ali dvije masne fleke od komadića narančastog sira, koji smo iz naše mliječne kuhinje dobivali za užinu, a koji većina đaka nije voljela pa ja završavao među ugljenom, nikako nisam mogao očistiti. Što sam ih više trljao, izgledalo je sve gore.

Kad sam prljavih hlača došao kući, mama nije povjerovala kako su nastale fleke. Rekla je da će pitati učitelja jesmo li stvarno zajedno pali, a ako to nije istina, zaprijetila je, fasovat ću svoje. Cijelo popodne, dok su se oprane hlače sušile na povjetarcu u dvorištu, proveo sam u kuhinji sjedeći samo u košulji i gaćicama, jer majka nije dala da obučem duge hlače koje sam nosio samo u crkvu, ili nedjeljom popodne kad bismo išli u šetnju.

Već se počeo hvatati mračak kad se, kao i svakog popodneva, u našu tijesnu kuhinju dovukao Stipe, Kuštrin sin, da ga omama uči njemački. Nije volio ruski, koji je imao u školi.

– Što će pekaru ruski? Više volim njemački.

– A što će pekaru njemački? – ljutila se majka na oca i omamu. – I kog ste se vraga toga uopće prihvatili, kao da nemate dovoljno posla. Ako mu se uči strani jezik, neka sjedne sa svojim ocem, pa nek zajedno razgovaraju na engleskom. Stari se Kuštro, taj besposleni pop što krsti jariće, ionako hvalisa da je engleskog već dosta naučio.

I tako se dogodila neobična stvar. Kad bi Stipe popodne došao omami na sat njemačkog, ja sam odlazio Kuštri učiti engleski. Mada bi omama i tata često znali međusobno govoriti njemački, mene nisu htjeli naučiti. Rekli su kako je pametnije da s Kuštrom učim engleski, jer to je svjetski jezik, s kojim se može svugdje, a njemački se govori samo u Njemačkoj i Austriji. Ali ja sam bio siguran da me ne žele učiti njemački, jer bih onda razumio o čemu razgovaraju kad pričaju njemački.

– Boga ti živoga! – pljesnuo je Kuštro rukama kad sam, odjeven u čiste i suhe hlače, ušao u njihovu malu mračnu sobu. – Ti si pametno dijete i znaš da je amerikanski sličan engleskom, a to je pravi jezik. Ali onaj moj bandoglavi Stipe navalio na njemački. Kažem mu ja, bolan, i Tarzan u filmu govori amerikanski, pa ga i životinje razumiju. I Gary Cooper i svi dobri glumci govore engleski. Kad naučiš engleski možeš gdje ti volja. Engleski je sličan amerikanskom i australskom, boga ti živoga! Pa mu kažem kako Glas Amerike svaku večer govori da ljudi tamo jako dobro žive, voze aute, a neki imaju i cijele fabrike i brodove i banke i svoje velike dućane. Kad završi zanat i odsluži vojsku pa se zaposli, nek štedi za kartu i zdimi u Ameriku. Al mora znat engleski, jer u Americi engleski dobro razumiju – objašnjavao je Kuštro i zakašljao se, baš kao onomad kod Huseka dok smo slušali Veselo veče.

Dvije Kuštrine kćeri, Veronika i mlađa Evica, koja je već išla u treći razred, sjedile su stisnute u drugom kraju sobička i kikotale se pod žućkastim, škiljavim svjetlom lampe. Veronika je svako malo pogledavala na sat u obliku drvene kućice, s dva utega nalik na češere i velikim okruglim mesinganim klatnom koje se njihalo lijevo-desno. Obožavao sam taj sat okačen o zid; bio je mnogo ljepši od naše zelene vekerice na polici kredenca u ganjku. Kuštro je sjedio leđima okrenut malom prozoru bez zavjesa, odakle su se vidjela vrata našeg dvorišnog zahoda. Posjeo me prekoputa i dohvatio se raskupusanog englesko– srpsko-hrvatskog rječnika.

– Znam već više od tristo riječi i uskoro ću doći do slova b. Ne naučim baš svaku jer u engleskom ima puno riječi koje ništa ne znače ili su nepotrebne. Sve podvučene riječi znam napamet. Možeš me pitati. Ajde, ti čitaj na hrvatskom, a ja ću ti govorit na engleskom.

– Pepeo – pročitao sam prvu podvučenu riječ na toj stranici rječnika.

– Ash – ispalio je Kuštro kao iz topa.

– Pitati.

– Ask.

– Asfalt.

– Asphalt – odgovorio je Kuštro. – To sam lako naučio. Slično je kao kod nas.

– Aspirin.

– Aspirin. Vidiš, to je jako važna riječ jer ako te boli glava moraš znat kako ćeš tražit lijek. I tko bi uopće mislio da i oni kažu aspirin, ko i mi.

– Pomagati.

– Assist.

Napravo je kratku pauzu, pa rekao:

– Vidiš, tu moraš pazit da izgovoriš dva s. Slušaj, ovako: assist! Ne smiješ reći: asist. To bi bilo pogrešno. Ne kaže se badava da je engleski težak. Al kad ga naučiš, onda si car. A ja sam, za samo deset dana, već skoro naučio sve najvažnije riječi koje počinju slovom a. Pa ću sad dalje, na b, c i tako redom. Engleski nema č ni š, ni ž kao mi, a nema i još neka slova, ali zato ima ona koja mi nemamo, pa to dođe na isto. Ajmo sad zajedno učit dalje, a tebi ću posudit rječnik, pa sutra dok se ne vratim s posla iz Saponije možeš učit one podvučene, koje ja već znam.

– Asthma – nastavio je. – I to je važna riječ, boga ti živoga. A slična je našoj: astma. Vidiš, ja se često zakašljem, ko da imam astmu, al ne, meni je to, bolan, od ljute škije, od pušenja. Tu ću riječ naučit jer kad počnem kašljati pred Englezom, a on me upita: Astma?, ja samo zavrtim glavom. Ajmo sad ponovit triput: asthma, asthma, asthma. I moraš zapamtit da to znači: astma.

– Asthma, asthma, asthma – rekao sam. To znači astma.

– Jesi li zapamtio?

– Jesam. Asthma znači astma.

Na satu obješenom o zid otvorila su se vratašca iz kojih je iskočila kukavica i zapjevala sedam puta. Veronika je ustala i rekla ocu:

– Idem na zahod.

Otrgla je komad novina i gužvala ga u jednoj ruci, dok je drugom žurno uhvatila kvaku.

– Boga ti živog, ti kao da si navijena. Čim je sedam, ti u zahod. Uzmi bateriju iz ormara – rekao je, a onda, uprevši pogled prema meni, nastavio:

– Idemo dalje: astonish. To znači: začuđen.

– Astonish, astonish, astonish – ponavljao sam, gledajući Veroniku kako ulazi u dvorišni zahod i za sobom zatvara vrata. Sljedećeg je trenutka za njom ušao Juraj. Čudilo me zašto se Veronika nije glasno nakašljala ili rekla „Ja sam“, kao što bih to ja učinio, po majčinom naputku, kad sam proljetos prestao ići na nošu i kada bi netko pokušao ući u zahod, a ja ondje već sjedio.

– Astonish – rekao sam smeteno.

– Odlično, to smo naučili. Idemo dalje – važno je rekao Kuštro i zadubio se u rječnik. – Ova nam riječ ne treba, ni ova, ali boga ti živoga, ova treba. Astute. To znači lukav. I to je jako važna riječ. Moramo je naučit.

Ali ja ga nisam slušao već sam buljio kroz prozor, sav u čudu što su Veronika i Husekov podstanar Juraj zajedno u našem zahodu.

– Ponovi sada tri puta i onda reci na hrvatskom.

– Astonish, astonish, astonish. Začuđen – rekoh smeteno.

– Ma, to već znamo. Sada učimo astute.

No ja sam i dalje piljio kroz prozor. Kad su se vrata zahoda napokon otvorila izašao je Juraj, a ubrzo i Veronika. Rukom je popravljala kosu, namještala usku šarenu bluzu i zastala na trenutak prije nego što je stisnula kvaku i ušla u sobu. Vidjela je da je zbunjeno promatram i čim je ušla stavila je prst preko usta.

– Astonish, astonish, astonish – rekao sam potpuno zbunjen.

Iza Kuštrinih leđa još mi je jednom priprijetila da šutim, a onda upitala:

– Što to znači?

– Začuđen. Astonish znači začuđen.

– Kad odrasteš, nećeš bit.

U njenom glasu istodobno sam osjetio ruganje i prijetnju.

– Dobro, pusti sad to astonish. To smo svladali. Idemo mi na astute.

Pogledao sam Veroniku. Izgledala je nekako drugačija nego kada je prije petnaestak minuta otišla u zahod. Bila je starija, kao da je u tih petnaest minuta prošlo nekoliko godina. Prala je ruke u lavoru i pažljivo ih brisala ručnikom.

– Idem ja sada – najavio sam Kuštri i zbunjen vratio se kući, sudarivši se s ocem na vratima kuhinje.

– Odoh Husekovima slušat radio.

– Glas Amerike?

– Otkud ti to?

– Rekao mi je Kuštro da Glas Amerike kaže kako svi Amerikanci voze automobile, a neki čak imaju i cijele tvornice i velike dućane. Volio bih slušat o tome.

– Nije to za tebe – bio je odrješit otac i više se nisam usudio ponoviti molbu.