Donjodravska obala | Drago Hedl

ŠESNAESTO POGLAVLJE

u kojem Dado pita omamu zašto na
kamenom spomeniku piše König

Nakon što bi razrednim redarima podijelio krede, debeli podvornik u školi Bratstva-jedinstva, točno u osam izašao bi iz male prostorije, nadomak ulaza, preko puta zbornice i krenuo prizemljem, mašući mjedenim zvonom. Zatim bi se popeo stepenicama koje su se nalazile tik do našeg razreda i nastavio zvoniti na katu. U školi bi zavladao mir, svi učenici bili su u klupama i čekali da u razred uđe učitelj.

Tog tjedna bio sam redar u učionici i stajao do vrata, čekajući učitelja Janka. Ploča je bila čista, spužva i kreda na svom mjestu, a od učenika tog je jutra manjkao samo Lehota. Ponavljao sam što ću reći učitelju kad uđe u razred, a ja stanem mirno, stisnem šaku, podignem je iznad desnog uha i kao pravi pionir uskliknem: „Za domovinu, s Titom!“ I čim učenici glasno odgovore: „Naprijed!“, ja ću reći: „Druže učitelju, sve je spremno za nastavu, a od učenika u razredu nije samo Lehota“.

No, umjesto učitelja Janka u razred je ušla direktorica Vuković. Stajao sam zbunjen.

– Hajde, pozdravi!

– Za domovinu s Titom! – viknuo sam gromoglasno.

– Naprijed! – zaorilo se iz razreda.

– Druže učitelju, ovaj… drugarice učiteljice… ovaj… drugarice direktorice, u razredu je samo Lehota!

Svi su se počeli smijati i tek sam tada shvatio što sam rekao. Osjetio sam kako mi krv nadire u obraze i kako mi se uši žare.

– Sjedi, Kenig – rekla je direktorica. – Što si se tako smuvao? Kao da si ovaj čas ustao iz postelje.

– Slušajte, djeco – nastavila je direktorica. – Vaš se učitelj razbolio. Zamjena će doći tek sutra, a sada se lijepo spremite i idete kući. Ima li pitanja?

U zadnjoj klupi ustao se Zdravko Vjeverica.

– Kako to da je učitelj bolestan? Sinoć je bio kod nas u posjeti posve zdrav i svi smo bili jako veseli… Trendo je sviro harmoniku i zajedno su pjevali Po šumama i gorama.

– No, dobro – kazala je direktorica. – Rekla sam da je učitelj bolestan. Pao je i slomio nogu. Dobio je gips i neće ga biti sigurno mjesec dana. Za to vrijeme imat ćete učiteljicu koja će doći sutra. A sada, torbe u ruke i pravac kući.

– Trendo i učitelj su se napili – pričao je Zdravko dok smo izlazili iz škole. – Jeli smo kobasicu, kruh i luk, a on i Trendo su popili cijeli demižon vina koji nam je poslao djed. I onda im još nije bilo dost pa su završili kod Laze u Ribarskom domu. Tamo je sjedio i onaj s brčićima, u kožnoj jakni, pa su svi zajedno pričali i pili, a mama i ja otišli smo ćorit. Probudilo me Trendino lupanje po vratima. Dozivo je mamu: Otvori, otvori, nisam pono kluč! Ali nije kazo da je učitelj bolestan.

– Možda je pao silazeći niz stepenice – rekao sam.

– Pitat ću Trendu kad se vrati s posla.

Kad smo stigli pred Ribarski dom, čika Lazo je slagao velike kocke leda u metalne kutije. Komparoš Karčika sjedio je za stolom uz ogradu i kvasio žemičku u zdjelicu s vinom, a onaj s brčićima u kožnoj jakni odložio je novine i upitao nas:

– Što je, drugovi pioniri? Škola već gotova?

– Učitelj se razbolio – rekli smo uglas Zdravko i ja.

– Razbolio? Sinoć je bio zdrav ko dren.

– Slomio nogu. Rekla direktorica.

– Onda mora da je pao negdje usput. Dok je bio s nama, ništa mu nije falilo.

– Bio je mutan ko Vardar – rekao je Lazo.

– Misliš na Trendu? On je stalno spominjo Vardar.

– Ne – odvratio je Lazo. – Učitelj je bio ko majka.

– Bolje biti pijan nego bolestan – dobacio je Karčika i stavio u krezuba usta komadić žemlje natopljene u vinu i usta razvukao od uha do uha.

Zdravko je još bio u kazni pa smo se rastali pred vratima njegove kuće. Prugom uz nasip, lokomotiva je gurala vagone prema Kožari. Stup sivog dima sukljao je iz dimnjaka, a čađavi strojovođa mahnuo mi je kapom. Bio je samo u potkošulji kratkih rukava. Lokomotiva je škripala, a para šišteći sukljala ispod kotača. Omama je upravo izlazila na ulicu, držeći u ruci motiku i grablje.

– Već se vraćaš?

– Učitelj se razbolio pa su nas pustili kući.

– Izgorjela mu džigerica?

– Slomio nogu – rekao sam.

– Dobro da nije glavu – nasmijala se omama i otpuhnula dim. – Ajde sa mnom. Idem na groblje očistit nekoliko grobova, pa ću i naš.

Utrčao sam u dvorište da ostavim torbu i presvučem hlače i košulju. Ondje je bilo neobično živo. Majka je nasred dvorišta u velikom pocinčanom koritu, punom pjene, prala rublje. Juraj je sjedio na šamlici, u sjeni oraha, i provlačio krpicu između žbica na kotaču motora Tomos Puch. Kao i uvijek, bujnu je kosu, kako bi je ukrotio, povezao maramom. Ispod drugog oraha na noši je sjedio Ivica. Buljio je u motor i čačkao nos. Veronika je sjedila na pragu, ljuštila krumpir i sva zadivljena gledala u Jurajev motor. Do pojasa gol, nadomak dvorišnog zahoda, Husek je stajao nad lavorom, sapunao se ispod pazuha i po dlakavim prstima, pjevajući: „Još nijedan Zagorec nije prodal vina, već mu ga je popila vesela družina“. Kuštro je na panju u šupi cijepao drva i svaki put kad bi sjekirom udario o drvo, dvaput bi ispustio glasno: „Huuu, huuu“, kao parnjača.

– Razbolio se učitelj pa su nas pustili kući. Idem s omamom na groblje.

– Dobro – rekla je mama. – Rozika ti je poslala jabuku.

– Uzmi sa stola i pojedi usput.

U trenu sam bio na ulici. Nikad još s omamom nisam išao na groblje. Na uglu, gdje je Donjodravska obala skretala u Huttlerovu, nalazila se mala drvena klupa na kojoj je običavao sjediti Lorenz, čekajući poštara. I sad je bio tamo. Kraj njega, s olovkom u ruci i velikim blokom naslonjenim na koljeno, sjedio je čovjek s francuskom kapom na glavi. Crtao je most i Dravu. Znao sam ga viđati i ranije, obično bi predvečer sjeo na bent, crtajući most i šlepove zavezane uz obalu.

– Idete na groblje, frau Justa? Svi ćemo tamo završit jednog dana.

– Što kasnije, tim bolje.

Kad smo prošli Bolnicu i prešli tramvajsku prugu, zašli smo u dio grada u kojem još nikad nisam bio. Prolazili smo pored tvornice iz koje se čulo udaranje čekića. Prozori od debelog stakla na nekim su mjestima razbijeni, pa kroz pukotine vidim radnike kako na velikom drvenom stolu kroje lim i rubove ravnaju čekićima.

– Tu je prije rata tvoj stric izučio limarski zanat – rekla je.

Kad smo prešli još jednu ulicu, zamirisao je kruh.

– Ovo je Sloboda, tvornica kruha – veli omama. – Ali onaj iz krušne peći, koji mi kupujemo u Crkvenoj, kod Pezelja, bolji šmeka od ovog iz državne pekare.

Skrenuli smo udesno, hodali uz željezničku prugu i prošli vekternicu. Između kuća i pruge bile su male bašče. Dvije su sagnute žene, motikom nalik onoj omaminoj, vadile krumpir. Nešto dalje treća je s kolaca brala grah. Bašče su se, dodirujući jedna drugu, kao ogromni, šareni tepisi, prostirale sve do groblja i svaka je bila omeđena niskom ogradom od granja i pruća zabijenog u zemlju.

Oko groblja bila je visoka ograda od crvene cigle. Staza iza širom otvorene željezne kapije vodila je do male oronule kapele.

– Idemo prvo uredit grob Kupanovčevih, onda ćemo do groba Falerovih. Frau Faler nam, u svom šnajderaju, vazda nešto prepravlja. Red je da joj se nekako revanširam. Teško joj je hodat, a ja još, hvala bogu, mogu – rekla je omama.

Skrenuli smo lijevo iza kapelice, uskim stazicama između grobova. Promatrao sam spomenike. Oni najveći i najljepši, od crnog mramora, bili su uz kapelicu. Grob Kupanovčevih nalazio se u trećem redu. Omama je prvo počupala piriku, ali joj nije mogla iščupati korijen.

– Prokleti korov. Već sutra će ponovno narast.

Motikom je okopala dvije ruže i grm zimzelena. Nožićem koji je izvadila iz džepa odrezala je ocvalo cvijeće i bacila ga na gomilicu iščupanog korova. Na kraju je grabljama poravnavala zemlju.

– Metzger. Na spomeniku piše Metzger, a ti kažeš da je to grob Kupanovčevih.

– Kupili su tu grobnicu, ali još nisu napravili spomenik.

– Rekli su da će nagodinu.

– A što će biti s Metzgerovima?

– Prenijet će kosti u zajedničku grobnicu. Polako nestaju i naši grobovi. Ni na groblju za nas više nema mjesta.

Na spomeniku od bijelog kamena, tik do groba Metzgerovih, na čijem se podnožju hvatala mahovina, bila su dva mesingana anđela. Imali su sklopljene ruke, pogled im je bio uprt u nebo i činilo se da će svakog časa zamahnuti krilima i poletjeti. Na nekim spomenicima bile su slike, na drugima samo prezimena: Keller, Schneider, Faller, Bach, Schultz, Müller … Grob Flačerovih bio je tek nekoliko mjesta dalje i dok je omama motikom okopavala skorenu zemlju, sjeo sam ispod bazge nadvijene nad sivi spomenik. Prvi put sam bio na groblju. Omama je često spominjala groblje i govorila kako je lijepo da ljudi imaju grob kad odu s ovoga svijeta. Govorila je da je strašno kada netko leži u zemlji, bez križa, bez spomenika na kojem piše njegovo ime.

Dok je omama na grobu Flačerovih čupala piriku, žilavo ukliještenu između pukotina u betonskom okviru grobnice, ja sam se – pod krošnjom bazge, promatrajući grozdove tek sazrelih ljubičastih bobica – sjećao igrice koju me tog proljeća naučila omama. Brali smo kamilicu uz štreku koja vodi do Tvornice koža; bagremi uz nasip u punom su cvatu, a grmovi bazge zabijelili su kosinu koja se od Donjodravske obale spušta prema rijeci. Opojni mirisi miješaju se s lahorom, čija svježina, u dodiru s Dravom, stvara omamljujući miomiris.

– Čvrsto zažmiri i obećaj da nećeš otvoriti oči.

– Neću otvoriti oči.

Snažno sam stisnuo vjeđe. Čujem omamine korake kako se udaljuju od štreke, a kad se nakon nekoliko trenutaka vratila, tutnuvši mi pod nos mirišljavi stručak, kaže:

– Što je to?

Duboko sam udahnuo kroz nos i rekao:

– Bazga.

– Točno. A ovo?

– Bagrem.

– Točno. A ovo?

– To je kamilica.

– Točno. A ovo?

– Opet kamilica. Ne, to je bazga!

– Kamilica ili bazga?

Dvojeći se, duboko udahnem i kažem:

– Bagrem.

– Odlično! A ovo?

– Kamilica.

– Kamilica?

– Da. To je kamilica.

– Ne. To nije kamilica.

– Bagrem.

– Ne.

– Onda je bazga.

– Pomiriši još jednom.

Ošamućen mirisima bazge, kamilice i bagrema, njuškam ono što mi se nalazi pod nosom.

– Kamilica – rekoh napamet.

– Pomiriši još jednom.

– Bagrem, kamilica, ili bazga.

– Otvori oči.

Ispod mog nosa širio se miris čokoladice Životinjsko carstvo.

Sjećajući se tog divnog okusa, iz sanjarenja me prenuo omamin glas:

– Idemo sada do našeg groba.

Desno od kapelice, na drugoj strani, bio je naš grob. Na vrhu velikog križa od sivkastog kamena kočilo se uklesano stablo obješenih grana, nalik žalosnoj vrbi. Ispod su bile riječi koje nisam razumio: Hier ruhen in Gott. Omama je rekla da to na njemačkom znači: Ovdje počivaju u Gospodu. Na spomeniku je bila slika muškarca s bradom i brkovima i žene, čija je kosa bila povezana u raskošnu punđu. Pisalo je: Hilda König, 56 jahre; Nikola König, 88 jahre. A ispod njihovih slika: Ruhen sanft.

– Tko je taj s bradom? – upitao sam omamu.

– Tvoj praotata, Nikola.

– A kakvo je to slovo o s točkicama?

– To je preglašeno e.

– I zašto ovdje piše König, kad se mi zovemo Kenig?

– Tako se zovemo od 1945. Ovo na slici su roditelji tvog djeda.

– A di je moj otata?

– I ja bih to voljela znati. Ne znam gdje je njegov grob. A ne znam ni gdje je grob tvog strica Karla.

– Kad su umrli?

– Poginuli su u ratu.

– Kad?

– Otatino sam zadnje pismo primila u proljeće 1945.

– Bili su partizani? Ko moj učitelj Janko? I kao Trendo?

– Nisu bili partizani.

– Nego što su bili?

– Pitaj tatu. On ne voli kad pričam o ratu i ljutit će se što sam ti i ovo rekla.

Omama je zastala, okrenula glavu i gledala prema kapelici. Šutjela je. Nije htjela da vidim kako su joj krenule suze, no kad je rukavom obrisala jedno, pa drugo oko, bio sam siguran da plače.

– Rat je jako gadna stvar. A za one koji ga izgube, mir je još gori – rekla je omama i obrisala suze. Pa je zavukla ruku u džep svog klot-mantila, prelomila kocku šećera, veću polovicu pružila meni, a na manju nakapala nekoliko kapi i stavila je u usta.

– Tvoja je kocka gorka, a moja slatka – rekao sam da je oraspoložim.

– Da. Gorka je od suza, ne od Hoffmannovih kapi.

Nikada je ranije nisam vidio da plače. Moja uvijek vesela omama sada je otirala suze. U jednu je ruku uzela motiku i grablje, a drugu pružila meni, pa smo pošli kući. Odnekud se čulo crkveno zvono i omama se prekrižila. Polako je podigla ruku, dodirnula prstom čelo, pa prsa, potom lijevo i desno rame.

– Zašto si ih uzeo, moj Bože?