Donjodravska obala | Drago Hedl

DVADESETO POGLAVLJE

u kojem tata u tvornici popravlja pokvareni stroj

Četiri dana nakon što je Stipe nestao, pred vratima Donjodravske obale 11 zaustavila su se crna milicijska kola. U taj dio ulice, od Aksmanove kuće do stepenica prema Ribarskom domu, nikada nisu dolazili automobili. Samo bi triput tjedno, obično rano izjutra, veliki zeleni kamion iz klaonice do Proleterke dovezao i istovario ogromnu hrpu smrdljivih životinjskih koža i kostiju. Bio je to, uz povremene Jurajeve odlaske motorom, sav promet tim komadićem ceste.

Čim je čuo buku automobilskog motora, Lorenz je izletio iz kuće i dok se oblak uskovitlane prašine još nije ni slegnuo, viknuo iz sveg glasa, nadjačavši glazbu s mog tranzistora:

– Ema, milicija. Došla je crna marica ispred Justine kuće!

Braća Bilek, koji su do tada kartali s Markom i Lacikom ispred Proleterke, u trenu su šmugnuli i šuljajući se, zaklonjeni iza teretnih vagona, nestali iza tvornice. Praveći se kao da se ništa nije dogodilo, Marko i Lacika nastavili su kartati, sklonivši ustranu dvije pivske boce iz kojih su do maločas pila braća Bilek.

Omama se, na uličnim vratima, umalo sudarila s dvojicom milicajaca. Izašla je da vidi što se zbiva taman kad su zakoračili na stepenice, želeći ući u dvorište.

– Antun Kuštro i Justina Kenig. Stanuju li ovdje? – upitao je krupniji milicajac.

– Da – rekla je omama – Justina sam ja.

– A Kuštro? – upitao je niži milicajac.

– U dvorištu, treća vrata.

– Drugarice, ideš s nama – rekao je krupniji.

– S vama?! Što ću ja s vama?!

– Saznat ćeš ondje gdje te vodimo – odgovorio je, držeći se službeno, onaj drugi. Krupniji se uputio prema Kuštrinim vratima.

– Što se ovdje događa? – pitala je mama.

– Ti se, drugarice, smiri. Tebe ne tražimo .

– Kažu da moram s njima.

– Vi, s njima? Nikud vi nećete.

– Drugarice, odbij!

Onaj drugi, krupniji, vraćao se s Kuštrom.

– Boga ti živog, vode me u miliciju.

– I mene.

Stajao sam skamenjen, srce mi je udaralo, a suze udarile na oči. Majka je bila sva zajapurena, grudi su joj se nadimale od uzbuđenja. Kuštri je drhtala brada, dok su ga Veronika i Evica nijemo gledale, uplašene što im milicija odvodi oca. Omamino lice bilo je pepeljasto sivo, kao površina Drave u sumrak.

– Ponesite legitimaciju.

– Zašto ih vodite? Oni nikome ništa nisu skrivili.

– Umukni, drugarice! Tebe ništa ne pitamo i miči se odavde. Je li jasno? Ili da ti s ovim objasnim? – izderao se onaj krupniji milicajac pokazujući rukom na pendrek.

– Vi ste narodna milicija? – vikala je majka. – Vodite mirne ljude koji nisu krivi.

Ivičina baka uhvatila je majku za ruku.

– Šuti. Budu te zmorili.

– Još jednu drugarice pa ćeš i ti s nama!

Omama se vraćala s legitimacijom, šibicama i Ibrom. Krupniji policajac otvorio je stražnja vrata milicijskih kola. Kuštro je ušao prvi, a kad je omama zakoračila, skočio sam i zaurlao iz sve snage, čvrsto je uhvativši oko nogu. Niži milicajac zgrabio me oko struka, pokušavajući me odvojiti od omame. Prilijepljen kao pijavica, vukao sam omamu toliko snažno da je zateturala. Tada je skočio drugi milicajac, grubo mi otvorio jednu pa drugu šaku. Ugrizao sam ga za ruku, a on me snažno povukao za kosu. Vrištao sam još jače, dok je onaj prvi zatvarao vrata automobila. Učinilo mi se kao da se omama nasmiješila prije nego što su zatvorili vrata i kao da mi je namignula, onako kako to ona zna, kad smišljamo kakvu huncutariju.

– Džada, mali – rekao je krupniji milicajac i sjeo u automobil. Nestali su u oblaku prašine.

Sad je i Evica zaplakala, pa nas je majka oboje zagrlila i povela u dvorište. Svi troje sjeli smo pod orah, ondje gdje se omama voljela odmarati. Veronika je stajala sa strane i šutke, grickajući donju usnu, tupo piljila u zemlju.

– Zašto su ih odveli? Zašto su odveli moju omamu?

Ali majka nije ništa odgovorila. Sada, kad su i Evici i meni presahnule suze, dvorištem je vladala grobna tišina. Sjedili smo potpuno nijemi, a onda je Veronika briznula u plač. Naglo, kao da je u njoj nešto puklo, nešto što je stiskala svim silama i pokušavala zadržati u sebi. Bio je to strašan krik iza kojeg je slijedila provala suza.

– Stipe je nestao, a tatu su nam odveli. O, majko jedina, da si bar ti živa.

Evica je ponovno zaplakala kad je ugledala sestru. Onda sam, pomislivši na omamu, počeo plakati i ja. Bojao sam se da je više nikad neću vidjeti. Veronika je prišla majci, naslonila se na nju i ridala, a Evica i ja, stisnuti uz majčine skute, glasno smo plakali, osjećajući kako suze donose olakšanje. Nas troje ličili smo na piliće koji traže zaštitu u mekom, toplom paperju, skrivajući se pred nasrtljivim kopcem. Ivičina baka stajala je u dovratku, kao okamenjeni kip, kakav sam vidio na ulazu u muzej kad me otac vodio da predamo rimske novčiće nađene na obali Drave. Dvije suze klizile su niz njeno lice. Tek probuđen iz sna – jer baka bi ga oko podneva stavila u postelju na sat-dva – Ivica nije znao što se događa, pa je i on zaplakao. A onda se slomila i mama i zajecala posve tiho. Nikad je prije nisam vidio da plače. Omama bi ponekad znala govoriti da majka ni nema suza i da je ono malo što ih je možda bilo zauvijek presušilo.

Kad je zaškripala brava na uličnim vratima, obradovao sam se misleći da se otac vraća s posla. Ali u dvorište je ušao čika Štromar iz Vodeničke, koji je s tatom radio u Tvornici koža. Stao je zbunjeno, a onda, pribravši se, pokazao majci prstom da mu priđe. Nešto joj je šapnuo i otišao. Majčino se lice promijenilo; tugu i suze dugo je uspijevala prikriti, ali sada je na njenom licu u sekundi bljesnuo strah. Pomilovala me po glavi i tiho rekla:

– Tata je ostao raditi prekovremeno. Doći će vrlo kasno.

Otišla je u kuhinju i vratila se sa zdjelom krafni koje je omama prijepodne ispekla. Stavila ih je na panj gdje bi otac cijepao drva, ali nitko ih nije ni taknuo. Tako smo šutke sjedili, sve dok sunce nije zašlo za Proleterku, a duge sjene oraha počele nestajati, stapajući se sa sumrakom.

– Kad će doći tata?

– Ne znam. Imaju puno posla. Pokvario se stroj pa ga moraju popravit.

– A kad će doć omama?

– Brzo.

– Danas?

– Kad se sutra probudiš, omama će biti ovdje. Sad ćemo večerat pa ćeš brzo na spavanje. Uzmi tranzistor, stavi ga na jastuk, kraj uha i slušaj. Bit ću u kuhinji, čekati tatu i omamu i ugasit ću tranzistor kad zaspiš.