Donjodravska obala | Drago Hedl

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Sudac Kupanovac kaže Dadinoj majci
da stvari po njenog supruga stoje loše

– Nećete mu moći u posjetu dok ga ne ispitaju, a to može potrajati i duže od mjesec dana. Znao sam da ćete doći, znao sam de ćete mi se obratiti pa sam se propitao o slučaju. Vidite, ja vam ne bih smio reći neke stvari, znadete kako je, istraga je u toku. Stvari su jako ozbiljne. I loše po vašeg supruga. Imam prijatelje u miliciji, surađujemo, naš posao je povezan.

Ono što vam mogu reći je – imaju dva jaka svjedoka: portira koji je vašeg supruga pustio u tvornicu i čovjeka koji ga je vidio kad je izlazio, prošao Kišpatićevom i uputio se Vodeničkom. Taj čovjek, poznate ga dobro, kaže da je vaš muž djelovao kao da bježi, kao da što prije želi nestati u Vodeničkoj i da se, penjući se uzbrdicom, stalno okretao gledajući prema Kožari, kao da nešto očekuje. Kaže, imao je čudan izraz lica, istodobno je bio uplašen i zadovoljan. Ubrzo nakon što je vaš suprug izašao, portir je osjetio dim, a kad je pošao vidjeti odakle dolazi, vatra je već gutala tvorničku radionicu. Po vlastitom priznanju vašeg supruga, on je upravo ondje bio.

To su, dakle, činjenice koje ga teško terete. Osim njega, to popodne – rekao je portir – nitko u tvornicu nije ulazio. Što se materijalnih dokaza tiče, portir je na podu opazio praznu bočicu u kojoj je bio dezinfekcijski alkohol iz ormarića za prvu pomoć. Nađena je i kutija žigica s 48 drvaca. Sumnjaju da je alkoholom natopio krpe za čišćenje strojeva i stavio ih pored drvenih sanduka s alatom. Misle da je tako izazvao požar. Vremenski se poklapa. Jer, priznat ćete i sami, požar se nije pojavio prije njegovog dolaska, ni sljedećeg jutra, već nedugo nakon što je napustio tvornicu.

Što se motiva tiče, bojim se, oni su vrlo jaki. Znadete, u sudnici se uvijek pitam koji je motiv počinjenja krivičnog djela. Je li to osveta, mržnja, koristoljublje, afekt? O tome, najčešće, ovisi koliku ću kaznu dosuditi. Nije isto ako je netko kovao planove kako drugog ubiti, danima smišljao način, vrebao najpogodniji trenutak, ili ako je čovjeka ubio u svađi.

Vidite, istražitelji kažu da im je jasan motiv. To je mržnja i osveta. Kažem vam što oni govore. Vaš suprug mrzi ovu državu, protiv nje se borio. Ova država, misli on, ubila mu je brata i oca. Uzela je kuću njegovoj majci. Ponavljam, ovo što govorim nisu moje riječi – tako tvrde oni. Dakle, po njima, on ovu državu mrzi iz dna duše. I želi joj se osvetiti. Osvetiti, jer je ostao bez posla, jer su ga proglasili lopovom, a onda su i njegovu majku optužili da je ukrala zlato. Mi znamo da ona to nije učinila, ja sam im to rekao i sigurno bi je pustili ali, nažalost, umrla je. Vaš suprug s tim je živio, sve je pamtio, tvrdi služba, smišljao je osvetu. Pa je zapalio tvornicu u kojoj je nekoć radio. Znao je kako to napraviti, bio mu je poznat svaki kutak tvornice.

Oslovit ću vas s gospođo, mada tako ne bih smio, ali ovdje nas nitko ne čuje, u mom smo domu, u četiri oka, samo vi i ja. Dakle, gospođo Kenig, postoji još nešto. Postoji jako puno zabilješki, postoji cijeli fascikl o vašem suprugu. Neću se moći sjetiti svega, ali neke sam stvari zapamtio. Širio je neprijateljsku propagandu, veličao kapitalizam, posprdno je govorio o Titu, pričao kako milicija zatvara nedužne ljude da bi on mogao bezbrižno loviti. Slušao je Glas Amerike, na poslu prepričavao komentare Grge Zlatopera, osobito im je sumnjivo kako je vaš mali dobio tranzistor. Imaju podatke da je vaš suprug navodno i nekakve arheološke iskopine prodavao. Ne znam točno što, ali i to je zapisano. Piše i da je nagovarao susjeda na bijeg preko granice i u tome mu pomagao. Učio ga je njemački, zajedno s pokojnom Justom, da se lakše snađe kad pređe na drugu stranu. Zabilježeno je da se u vašoj kući govori njemački, da ste i sina učili njemačkim pjesmicama. I puno, puno toga još.

Vidite kad se sve to stavi na hrpu, stvari stoje jako, jako loše.

I još ću vam nešto reći, gospođo Kenig. Vi znadete onog s brčićima što je vječno u Ribarskom domu. Uzeo vas je na zub, cijelu vašu obitelj. Sve znaju o vama. On vam je puno napakirao.

– Znam ja dobro zašto – rekla je majka.

– Čak i ako ne bude pravih dokaza da je vaš muž zapalo tvornicu, ni jedan sudac neće ga osloboditi. I da meni dođe u ruke, ne bih to mogao učiniti. Sve su se ciglice nekako posložile, stvoren je čvrsti zid optužbi, mi to zovemo zatvoreni krug indicija, pa ako i bude manjkala koja, ako i bude koja pukotina u tom zidu, neće ga biti moguće srušiti. Od nas, sudaca, traže da oštro kažnjavamo narodne neprijatelje, a vašeg muža smatraju takvim. Govorim vam vrlo iskreno. Vaša svekrva, pokojna Justa, godinama je dolazila u našu kuću, bili smo zadovoljniji njenim poslom i zbog nje, ponajviše zbog onoga što joj se dogodilo, imam obavezu prema vama. Zato vam sve to govorim. Ne želim vam davati lažnu nadu, ali ni plašiti vas. Jednostavno, stvari ne stoje nimalo dobro. Stvari, kao što sam rekao, stoje jako loše.

– Gospon Kupanovac, to ste vjerojatno i vi čuli. Priča se da je u tvornici ukradena velika količina kože. Da nije neko namjerno…?

– Znam što mislite. Ali kako sad, kad je Kožara izgorjela, dokazati da je netko ukrao kožu i da je postojao manjak?

Nastala je šutnja. Onda se ponovo oglasio sudac:

– Ako ćete mi čvrsto obećati da to nikom nećete reći i da nećete nikom pokazivati, dat ću vam Tonino pismo. Neću vam objašnjavati kako ga je napisao i kako je došlo do mene. Dobro?

– Ne možete ni zamislit, gospon Kupanovac, što bi mi to značilo.

– I dobro ga spremite ili, još bolje, uništite kad pročitate. Mogu vam opet doći u pretres stana. I bilo bi jako loše da to pismo pronađu.

– Sakrit ću ga pod gredu u šupi. Tamo ga niko neće nać. Naslonjen na cokl kuće Kupanovčevih, u prvi sumrak, ispod odškrinutog prozora njihove dnevne sobe, čuo sam uplašen majčin glas:

– I šta mislite, gospon Kupanovac, kako će sve to završit?

– Molim vas da sve što smo pričali ostane među nama. Reći ću vam potpuno iskreno i mislim da se neću prevariti: Bojim se da ispod dvadeset godina neće proći.