Donjodravska obala | Drago Hedl

ŠESNAESTO POGLAVLJE

u kojem nema više Donjodravske obale

U blokić koji mi je dao Lacika upisivao sam imena stanica na kojima je stajao vlak. Gledao sam ljude kako izlaze i ulaze u vagone, polja kukuruza i dozrelog žita. Kondukter mi je rekao da iza Vrpolja, gdje smo presjeli u drugi vlak, do Vrbove ima još 15 stanica.

– Ne ideš u školu, a već čitaš i pišeš i brojiš do sto – rekao je. – Mudar si ti dečko.

Kad smo u Osijeku sjeli u vlak, majka mi je rekla da se na sjedalu u vagonu malo zgurim, kako bih izgledao niži, a bude li me kondukter pitao u koji razred idem, da kažem kako ću tek najesen u prvi. Tako majka za mene nije kupila kartu, pa sam se vozio besplatno.

– Izđikao je za svoje godine – rekao je kondukter majci i otišao u drugi vagon pregledavati karte.

Bili smo sami na dvije drvene klupe, okrenute jedna prema drugoj. Sjedeći uz prozor, majci prekoputa, budno sam pazio da mi ne promakne koja stanica. Majka je bila zamišljena, povremeno bi maramicom obrisala suzu koja bi se nenadano iskrala iz njenog oka. Kad je rupčićem prešla preko lica, sjetio sam se onog s brkovima, špiclova, kako je sinoć, kad smo se majka i ja vraćali od tete Nevenke, prevrtao džepove, tražeći maramicu i, vidjevši da je nema, povikao:

– Lazo, donesi salvetu, brzo!

Bio sam se začudio kad smo, izašavši s Donjodravske 14, umjesto našoj kući, skrenuli prema Ribarskom. Majka nije ništa objašnjavala, držeći me za ruku, hodala je odlučno poput vojnika, koji se ne boji neprijatelja. Špiclov je stajao uz vrata gostionice, okrenut prema Dravi. Lice mu je bilo osvijetljeno žmirkavom lampom, visoko iznad vrata gostionice. Spazio nas je i kad smo bili pet-šest koraka ispred njega, kimnuo glavom. Majka je stala, pogledala ga sekundu-dvije, unijela mu se u lice i pljunula.

– Proklet bio, jadniče. I da si bio jedini na svijetu, ne bih za tebe pošla. Osvećuješ se jer sam te odbila i sad se naslađuješ našom nesrećom. Muža si mi zatvorio, svekrvu si ubio. Fuj, gade!

Špiclov je bio zbunjen. Nekoliko ljudi iz gostionice okrenulo se prema vratima. Brisao je lice rukavom, a kad je pozvao Lazu i zatražio salvetu, bilo im je jasno što se dogodilo.

Ujutro, majka je iz ormara u omaminoj sobi izvadila veliki kartonski kofer i počela slagati odjeću.

– Idemo djedu i baki u Vrbovu. Ne znam kad ćemo se vratiti.

Uzbuđen što ću se prvi put voziti vlakom, stajao sam u dvorištu i slušao Lorenza kako kašljuca na ulici. Čekao je poštara. Htio sam izaći, ali majka je rekla da pričekam, da se moramo oprostiti s gospođom Husek. Ivica je sjedio na lonki, štapićem kopajući zemlju iz malih utora između cigala.

– Čuvajte nam to malo sirotinje.

– O Jezuš i Marija i svi sveti. Sad bumo sami, kakti bokci, v tolikoj hiži.

– Kuštro, Veronika, Juraj, Evica, Stipe, Justa, Tona – brojala je teta Ema, stojeći ispred naše kapije. Sad i vas dvoje odlazite. Rekla sam vam, frau Kenig, 11 je nesretan broj.

– Nema ga više.

Lorenz, Ema i Ivičina baka, kao tri vojnika, preživjela nakon bitke, stajali su ispred vrata Donjodravske 11. Majka je u ruci držala veliki kartonski kofer, a ja pinklić i knjige, zavezane špagom, koje mi je poklonio Perduka.

– Idemo sad. Zbogom svima.

Krenuli smo prema Aksmanovoj, taman kad se iza onog turskog topa, naslonjenog na ćošak, gdje je počinjala Huttlerova, pojavio poštar.

– Gotooof! Goootooof! – čuo sam Ivicu kako viče iz dvorišta.

Kad me ugledao, poštar Franjo mašio se one velike torbe i između brda pisama izvukao razglednicu. Na slici se vidjela velika plaža, galebovi na nebu, bor nagnut nad morem i kuće u daljini. Pozdrav iz Makarske, pisalo je.

Strpao sam razglednicu u pinklić. Radostan, razmišljao sam što mi je sve pisala Ivka. Nadao sam se da je poleđina ispisana najsitnijim slovima i da ću imati što čitati cijelim putem do Vrbove.

– Ne zanima te što piše? – upitala je majka.

– Čitaću kad sjednemo u vlak.

Kad smo prošli kuću Kupanovčevih, rekoh majci da bih volio pogledati Miheljenkov izlog.

– Nije nam usput, a i knap smo s vremenom.

– Ali samo na minutu – moljakao sam.

Kad smo skrenuli na Trg Vladimira Nazora, u velikom izlogu fotografske radnje ocrtao se lik žene s velikim trbuhom, dok nosi veliki kofer u jednoj ruci, a u drugoj drži mršavog dječaka s pinklićem i knjigama zavezanim o špagu. Na najvidljivijem mjestu, među slikama brojnih Miheljenkovih mušterija, kočila se omamina slika. Sjedila je na Jurajevom motoru Tomos Puch, kao vojskovođa na konju. Lijeva ruka bila je podignuta, a s lica se širio osmijeh. Bilo je to samo trenutak prije nego što će pasti s motora.

– Moramo sad ić, pobjeć će nam vlak.

Svako malo, dok su kotači vagona kloparali, a lokomotiva stenjala slavonskom ravnicom, čitao sam tekst na poleđini razglednice, mada sam ga već znao napamet. „Vrijeme je jako lijepo. Puno se kupam i plivam. Jučer sam uhvatila morsku zvijezdu. Fale mi Riki i Kiki. Šaljem ti pozdrav iz Makarske. Ivka“.

Vlak se zaustavio. Na staničnoj zgradi pisalo je: Oriovac. Upisao sam ime mjesta u blokić i rekao majci:

– Još dvije stanice, pa Vrbova.

Majka je iz džepa na haljini izvukla komad papira, razlistala ga i počela čitati. Prepoznao sam očevo pismo.

Razvezao sam špagu i po sjedalu u vagonu poslagao Perdukine knjige. Čitao sam naslove s korica: Doba nevinosti, Kraljević i prosjak, Jadnici, Samrtno proljeće. Možda zbog mog prezimena, Kraljević i prosjak najviše me zainteresirala. Počeo sam čitati: U negdašnjem gradu Londonu jednog jesenjeg dana druge četvrtine šesnaestog stoljeća, siromašna obitelj Canty dobi dječaka kojem se nisu poradovali.

A onda sam odložio knjigu i pomislio: „Sada je trenutak da to kažem“. Ustao sam s klupe i prešao na majčinu stranu. Nisam znao kako bih započeo.

– Mama, ja sam s kuće skinuo broj 11. Mislio sam da će tako prestati nesreće.

Majka me nježno pogledala, privukla k sebi i poljubila u obraz. Jedna suza, ne znam čija, kapnula je na moju košulju.

– Sad je tako svejedno. Nema više Donjodravske obale 11.

Osijek, Zagreb, 2012. – 2013.