Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 0.

MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)

u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće

Jesmo li 1. siječnja 2000. godine, doista ušli u treće tisućljeće? Kada točno završavaju stoljeća i tisućljeća? Na kraju godina koje završavaju s ’99 (kao što nam sugerira zdravi razum), ili pak na kraju godina koje završavaju s ’00 (kao što nam diktira logika posebnog sustava kalendarskog brojanja)? Izmjene tisućljeća i mnogi obrati u brojanju vremena tijekom posljednjih dvije tisuće godina tema su izuzetno zanimljive knjige američkog prirodoslovca i polihistora Stephena Jay Goulda Preispitivanje tisućljeća. Jedan racionalistički priručnik za precizno proizvoljno odbrojavanje.

Ako ste uvjereni da je riječ o čisto skolastičkom pitanju, razmislite: od posljednje proslave nadolazećeg stoljeća, 1. siječnja 2000. godine proći će samo 99 godina. Službeni mjeritelj vremena, Britanski opservatorij u Greenwichu, unatoč (neuspjeloj) proslavi tisućljeća najavljenoj na sada već rasprodanom Millenium Domu u Greenwichu, izjasnio se: “Dok je šampanjac tekao a poljupci započeli novo doba, ljudi su u stvari pozdravili dolazak posljednje godine ovoga tisućljeća, a ne prvu godinu sljedećega.” Posljednja slična proslava, proslava dolaska 20. stoljeća održala se na prijelazu 1900. u 1901. godinu. Jesmo li onda doista u krivu što ćemo dolazak tisućljeća slaviti za nekoliko tjedana?

Zašto bi se nova stoljeća uopće slavila s početkom godina koje počinju s ’01, a ne s ’00? Nije li kraj odbrojavanja na “kvarcnom” satu pred centrom Georges Pompidou u Parizu otkucao sve ništice upravo na dan 1. siječnja 2000.? Kako se Greenwich mogao zabuniti? Nije li logično da na kraju 9 godine, tj. na deseti rođendan imamo deseti (dvadeseti, trideseti) rođendan, odnosno da je od našega rođenja prošla puno desetljeće? Odgovor je niječan.

Cijelu stvar s neintuitivnim odbrojavanjem stoljeća i tisućljeća zakuhao je Dionysius Exiguus, ili doslovno: Mali Denis, prvi crkveni mjeritelj vremena “po Kristu”, koji na našu žalost nije poznavao pojam “nule”. On je Isusovo rođenje smjestio u godinu 753 A.U.C., ab urbe condita, tj. od utemeljenja grada Rima. Čak ni to nije pravilno izračunao. Gould piše: “Herod je umro 750 A.U.C. Stoga, ako su se životi Isusa i Heroda poklapali, (a evanđelja bi trebalo drastično revidirati, ako nisu) onda se Isus morao roditi 4. godine prije Krista, ili ranije, čime bi se nositelju našega vremena dodijelilo još nekoliko godina života prije dolaska upravo njegove ere.” Ali ta je Denisova greška gotovo nevažna u usporedbi s njegovom drugom greškom. On je naime započeo odbrojavanje “naše ere” ili “ere poslije Krista” godine 754. A.U.C, s datumom 1. siječanj 1. godine. U godini u kojoj je Isus bio star jednu godinu, vremenski sustav koji je navodno počeo s njegovim rođenjem bio je star dvije godine. “Bebe su”, piše Gould, “stare nula godina do svog prvog rođendana, a naše je brojanje vremena već bilo staro jednu godinu pri rođenju”. I upravo zbog “Malog Denisa”, i njegove matematičke ignorancije, treće tisućljeće ne počinje 1. siječnja 2000. godine, već 1. siječnja 2001. godine. Znači, naša proslava tisućljeća 1. siječnja 2000. bila je posve neprimjerena. Točno?

Netočno. Premda je 1. siječnja “Kristova era” imala samo 1999. godina na početku 2000. godine, pomicanja kalendarskoga vremena zbivala su se “poslije Krista” tako često, da granice stoljeća i tisućljeća mogu biti još samo proizvoljne. Primjerice, Julije Cezar je uveo kalendar u kojemu je godina trajala 365 dana i nešto-manje-od-četvrtine-dana, stoga u našem kalendaru još uvijek imamo svaku četvrtu godinu prijestupnu. Ali razlika između četvrtine dana i nešto-manje-od-četvrtine-dana, posve neznatnih jedanaest minuta, tijekom stoljeća i tisućljeća ipak bitno narušava sklad sunčeve godine i našega kalendara (pogotovo pri izračunavanja Uskrsne nedjelje). Stoga je papa Grgur XIII. godine 1578. od poznatog matematičara Isusovca Kristofora Claviusa naručio usklađeni kalendar. Četiri godine potom, objavljena je gregorijanska reforma kalendara: 5. listopada 1582. dekretom je ukinuto 14 dana viška iz julijanskog kalendara. Brojne zemlje, Britanija, Amerika, cijeli pravoslavni svijet, tu su reformu nazvali “Papinom propagandom”. Francuska i Oktobarska revolucija pokušali su revidirati tu “Papinu propagandu”; Britanija je julijanski kalendar zadržala do 1752, a Amerika do 1731.

Ali gregorijanski kalendar uveo je još jednu promjenu zbog koje smo se uplašili tzv. millenium buga, tj. boljke koja je od mnogih kompjutorskih sustava napravila kaos. Naime, jedanaest minuta manjka od pravilnosti izmjene prijestupnih godina, također treba s vremena na vrijeme uskladiti, stoga je Clavius predložio da se na razmeđu stoljeća godinama oduzmu prijestupni dani. Ali ni to neće posve funkcionirati, pa se stoga svake četiri stotine godina, punim stoljećima opet dodaju dani prijestupne godine, stoga 1900. (1800, 1700) nije bila prijestupna godina (kao što nam kažu stari kompjutorski softveri), ali je 2000. opet bila prijestupna, pa je 29. veljače 2000. godine naš-zastarjeli-dobri DOS preskočio taj dan i pisao 1. ožujka.

A što je s našim misaonim mjerenjem vremena, kada ono “objektivno” zakazuje? Premda je i od jedne i od druge proslave tisućljeća prošlo već neko vrijeme, čini se da još uvijek ne govorimo “osamdesete (ili devedesete) godine prošloga stoljeća“. Što znači da se misaono mjerenje vremena odvija u generacijama, prema životnoj dobi, ili još uvijek prema rodbinskom prepričavanju obiteljskih genealogija. Ili pak rjeđe (kao u slučaju Spinoze), tako da na vrijeme uopće ne obraćamo pozornost.