Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 14.

HAIDER – S USKLIČNIKOM

u kojem se pitam zašto su Europljani tako “nestrpljivi”

 

Stara vijest: kada je Slobodarska stranka Austrije Joerga Haidera, s 27% osvojenih glasova, postala dio nove koalicijske vlade u Beču, Europski je parlament trenutno suspendirao svoje odnose s jednom svojom članicom. Sjedinjene države i Izrael pridružili su se “izrazima zabrinutosti” i za sada ostavili otvorenom mogućnost postavljanja sličnih sankcija Austriji. Val protesta širio se Europom: u Bruxellesu i Beču veličina demonstracija uspoređivala se s onima iz tridesetih godina. Glasnogovornik portugalskoga premijera Antonia Gutteresa i portugalske Vlade, trenutno predsjedavajuće članice u Europskoj uniji, na BBC-ju je vodio sljedeći intervju. Na pitanje “Kakav je smisao sankcija prema Austriji?”, on je odgovorio: “Smisao je izraziti naše nezadovoljstvo sudjelovanjem Joerg Haiderove Slobodarske stranke u austrijskoj vladi”. “To znači da Vi želite promjene Vlade u Beču?”. “O ne! To je interna austrijska stvar”. “Je li austrijska vlada predložila neke mjere s kojima se članice EU ne slažu?” “Ne”, odgovorio je portugalski glasnogovornik, “ali ćemo i dalje budno nadzirati njihovo ponašanje”, i dodao da će se sankcije produžiti “sve dok se situacija nastavi”.

Hitne sankcije Europske unije protiv jedne svoje članice začudile su brojne stanovnike Europe i svijeta, a ponajviše Austrijance. Te su mjere bitno otežale političku situaciju u Austriji. Umjesto da spriječe narastajući val neo-nacizma ili populizma, one su ga dodatno potaknule. “Kokoši već kokodaču, a lisica još nije ni ušla u kokošinjac”, komentirao je Haider. Istraživanja javnoga mnijenja pokazala su da bi Haider dobio još jaču podršku Austrijanaca negoli na dan izbora. Povlačenje vođe Slobodnjaka na “ishodišni položaj”, njegov guvernerski položaj u Koruškoj, nije bitno promijenilo situaciju, jer ministri njegove stranke nastavljaju s ksenofobičnom i odioznom retorikom, javno optužujući suparničke stranke (pogotovo Zelene) da sudjeluju u anti-Austrijskoj kampanji. Štoviše, mnogi komentatori misle da taj potez omogućuje Slobodnjacima veći manevarski prostor, i s obzirom na Haiderovu već provjerenu metodu “taktičkog povlačenja”, ostavlja otvorenim njegov krajnji cilj da na sljedećim izborima postane premijer.

Ali stara vijest nije zaustavila daljnji tijek događaja i val novih analiza. Haiderova stranka primjerice sklapa srdačne sporazume sa sličnim strankama u inozemstvu, posebno u Njemačkoj. Ova činjenica dodatno opterećuje situaciju raspada klasičnog stranačkog sustava u brojnim europskim zemljama. Desni populizam bio je razvijen i sve više jača u Italiji, Belgiji, Francuskoj, Švedskoj. Švicarski ekvivalent austrijskim Slobodnjacima, Unija demokratskog centra, postala je najjači blok u Švicarskom parlamentu. U Španjolskoj donedavno nije bilo rasističkoga nasilja. Pokolj Marokanaca u jednom imigrantskom naselju promijenio je situaciju. Danska narodna stranka osvojila je prošle jeseni 18% glasova, i utjecala tako duboko na danske unutrašnje prilike, da su vladajući socijalisti donijeli najstroži imigracijski i azilantski zakon na zapadu. Čak i neke lijeve stranke, poput Blairovih laburista predlažu zakone koji se ni na koji način ne mogu smatrati liberalnim i demokratskim: usvoji li se Blairov prijedlog imigracijskoga zakona, posjetitelji Britanije iz zemalja Trećega svijeta ostavljat će na ulazu u zemlju jamčevine koje im se neće vraćati ne napuste li zemlju na vrijeme.

Analitičari novije “austrijske priče” usredotočuju se na nekoliko vrsta analize: prvo, na analizu rasprada klasičnog stranačkog sustava u Europi; drugo, na posljedice koje će mjere EU prema Austriji ostaviti u daljnjim europskim integracijama; treće, na usporedbu američkih i europskih populizama. Analiza koju ćemo ovdje predložiti, usredotočuje se na utjecaj globalizacije u narastanju populističkih stranaka.

Pogledajmo redom. U časopisu The New York Review od 23.3.2000. američki stručnjak za srednjoeuropska pitanja, povjesničar Tony Judt, u članku “Priče iz bečke šume”, analizira novonastali socijalni i politički tektonski poremećaj Austrije i Europe. Francuska, Belgija i Portugal predvodili su napad na Austriju, dok su se Danska i Britanija pobunile zbog “prisile” da zajednički djeluju protiv Austrije. Kada je njemački kancelar Schroeder izjavio da će slične sankcije uslijediti i Italiji ako u vladu uđe talijanska neofašistička Nacionalna alijansa, talijanski je komunistički premijer D’Alema dao instrukcije svojem veleposlanstvu u Berlinu da Njemačkoj uruči “jak diplomatski protest”. Francuska je imala najmanje razloga da protestira protiv austrijskih Slobodnjaka. Socijalistički predsjednik Mitterand, za razliku od sadašnjeg austrijskog predsjednika Thomasa Klestila, nikada se nije ispričao za monstruozne zločine nacionalsocijalističkoga režima u svojoj zemlji. Štoviše, upravo je on dizajnirao izborni sustav koji je Le Penovoj Nacionalnoj fronti omogućio laku pobjedu na lokalnim izborima u nekim francuskim regijama. Nema nikakve sumnje: ostrakizam Haiderovih slobodnjaka svojevrsno je čišćenje vlastite savjesti.

Krah “klasičnog stranačkog sustava” u europskim zemljama nije započeo u Austriji. Italija je već vidjela, i srušila, “pra-fašističku”, tj. kriptofašističku vladu medijskog tajkuna Berlusconija. Prema Judtu, “klasična se politička desnica raspada u cijeloj zapadnoj Europi, u Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji, Italiji, Belgiji, baš kao i u Austriji” (Izuzetak je Španjolska). Sličan je proces ljevica doživljavala početkom devedesetih godina, kada je propadao komunizam u istočnoj Europi. Austrija je specifična po tomu što se “slom stranačkoga sustava” i na ljevici i na desnici dogodio istodobno; u Austriji je naime crveno-crna koalicija vladala gotovo bez prekida od kraja II. svjetskog rata. “Život u Austriji, nacionaliziranoj, podržavljenoj, reguliranoj, kontroliranoj, sigurnoj, konformističkoj i katkada zagušujućoj, u stvari bio vrlo sličan idealu ‘realnog komunizma’, koji je komunistički blok želio ostvariti”, tvrdi Judt. Takav je okoštali sustav omogućio populističke ispade o sjaju prošlosti, koji općenito podsjećaju, nastavlja Judt, na brojne izjave poljskih, mađarskih i balkanskih nacionalista.

Christopher Caldwell, u članku “Populisti naviru” iz časopisa Atlantic Monthly, pokušava usporediti europske, posebno austrijske, i američke populiste i njihove stranke. Po Caldwellu, glavna je razlika europskih populizama od američkih u tome što se napadi na inteligenciju (središnja odlika populizama) u centraliziranim zemljama Europe mogu lakše izvesti, budući da je inteligencija tih zemalja politički i teritorijalno koncentrirana u središtima (Parizu, Beču), za razliku od disperzne američke inteligencije. Nadalje, američki se populizam suzbija u borbama između stranaka, ali i unutar samih stranaka. “Populisti buntovnici u republikanskoj i demokratskoj stranci koji tvrde da stranački sustav loše predstavlja biračko tijelo, stranački sustav prisiljava da se bore samo za polovicu vlastitih glasova.” Pobjednici izbora su oni kandidati i stranke koje pridobiju glasove dvaju interesnih skupina, moralista i libertera, skupina koje prema Caldwellu nisu dovoljno zastupljene u američkome kongresu.

Ali ovakva je analiza izvedena izvrnutim dalekozorom. Problem s Haiderom je bitno drukčiji. Osnovni problem s populizmom i “raspadom stranačkog sustava” u Europi predstavlja globalizacija: ugrožavanje socijalnoga mira koji je u Europi garantirala socijalna država, pogotovo u onim zemljama koje su dosada bile najtolerantnije prema imigrantima. Činjenica je naime da nema nijedne političke stranke u Europi (a ako je vjerovati Caldwellu niti u Americi) koja može i hoće artikulirati politiku ekonomskoga laissez-fairea, tj. de facto jedinu politiku koja je u skladu s globalizacijskim trendovima. Nema nijedne stranke koja bi u Europi bila dovoljno hrabra da javno izjavi kako je glavni socijalni problem države u golemim socijalnim davanjima i rashodima. Narodi Europe, navikli na razne oblike protekcije (prema van) i socijalne sigurnosti (unutra), nisu spremni radikalno promijeniti ili ukinuti svoje povlastice, premda je očito da ih globalizacija na to prisiljava. Na takav radikalan zaokret ponajmanje su spremne stranke koje su desecima godina gradile socijalni sustav koji bi sada trebalo razgraditi.

U uvjetima relativno visoke nezaposlenosti, pritiska jeftinije radne snage iz nerazvijenijih zemalja, sve jače međunarodne konkurencije, slobodne trgovine, velik se dio populacije osjeća ugroženim. Posve je prirodno da “klasične stranke” ljevice i desnice ne uspijevaju riješiti problem koji su same stvorile, i posve je prirodno da se velik dio populacije okreće demagozima koji osciliraju između “čvrste ruke” i zagovaranja globalizacije. Upravo je na taj način moguć demagoški kompromis nespojivoga: ksenofobije i slobodnoga tržišta. Kako bi mogli lakše zastupati slobodno tržište, demagoški političari u Austriji i drugdje koriste najpouzdanije i najopasnije političko sredstvo: ksenofobičnu propagandu. Nacionalistička je retorika, zna se, najjača tamo gdje je njezina realnost najslabija. Nacionalizam je stoga ili izlika, krinka, za politički smjer prilagodbe globalizaciji koji lokalnu ekonomiju još jedino može održati na površini. Ili je pak doslovan politički smjer koji želi još veće zatvaranje, kao što je bio slučaj s “pravim” fašizmom tridesetih godina. Ni u jednom slučaju, ultra-desni vođa ne može pogriješiti: u prvome, njegov je nacionalizam šuplje odavanje poštovanja nekoj povijesnoj tradiciji kako bi se prikrila prava pozadina – ekonomsko rušenje ideje nacionalnoga, a u drugome je sredstvo obrane: jačanja garancija socijalne i ekonomske sigurnosti koje “klasične stranke” više ni na koji način ne uspijevaju realizirati.

Ukratko, Haider je proizvod reakcije na globalizaciju. I činjenica da ima mnogo istomišljenika u Europi dovoljno je jasan znak da ideja socijalne države (i njezinih zagovornika – “klasičnih stranaka” ljevice i desnice) ne uspijeva artikulirati posve nove ekonomske trendove kojima se ruši zatvorenost država. I umjesto da neizabrani predstavnici europskih naroda u Europskome parlamentu razmisle o tome kako artikulirati nadnacionalne interese i osjećaje, (umjesto da dovode u pitanje volju građana jedne članice), sankcije protiv Austrije pokazale su se isključivo kao naličje iste politike – relativne socijalne zatvorenosti.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum