Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 47.

SAGAN I NJEGOV SVIJET

u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Carl Sagan bio je zasigurno najveći svjetski popularizator znanosti u XX. stoljeću. Njegova serija Cosmos, za koju je dobio nagrade Emmy i Peabody, bila je, tvrdi CNN, najgledanija TV serija u povijesti televizije; gledalo ju je 500 milijuna ljudi u 60 zemalja, a knjiga pod istim naslovom iz 1980., bila je na rang-listi najprodavanijih knjiga u Sjedinjenim Državama sedamdeset tjedana, te postala najprodavanija znanstvena knjiga ikada objavljena na engleskome jeziku.

Kada je kao šezdesetdvogodišjak Carl Sagan nakon neuspješe operacije presađivanja koštane srži, preminuo od myelodysplazije, predleukemijskog sindroma, svjetska mu je znanstvena javnost odala dužno poštovanje. “Carl je bio svjetlo u tmini. Bio je, vrlo jednostavno, najbolji znanstveni odgajatelj ovoga stoljeća”, rekao je Yervant Terzian, voditelj njegova matična odjela za astronomiju sveučilišta Cornell. Sličnim su se riječima izrazili i njegovi suradnici i kolege u Laboratoriju raketnih motora s Kalifornijskog tehnološkog instituta, stručnjaci NASA-e, članovi Planetarnog društva, skupine koja broji 100.000 članova koji se bave astronomijom, društva koje je Sagan utemeljio, i brojne druge organizacije.

Sagan je bio nevjerojatno širokih znanstvenih interesa. Napisao je preko 600 znanstvenih članaka, bio je autor, koautor i urednik više od 29 knjiga: o efektu staklenika na Veneri, o prašini uzrokovanoj vjetrovima na Marsu, o organskim aerosolima na Saturnovom mjesecu Titanu, o dugoročnim ekološkim posljedicama nuklearnog rata, o podrijetlu života, egzobiologiji (postojanju života izvan zemlje), napokon i o vlastitoj bolesti – knjige: Inteligentni život u svemiru, Brocin mozak, Kometa, Put kojim nitko nije mislio: Nuklearna zima i kraj utrke u naoružanju, Sjene zaboravljenih predaka. Potraga za onime što jesmo. Za knjigu Zmajevi raja (1977) primio je Pulitzerovu nagradu. Knjiga Mutna plava točka. Vizija ljudske budućnosti u svemiru, bila je dugo vremena bestseller, dok je po tiraži nije istisnula njegova posljednja knjiga Svijet zaokupljen demonima (1995).

Po zvanju astronom, pedesetih je godina započeo s istraživanjem podrijetla života, i to ga je pitanje vodilo sve do kraja života. Nedugo prije smrti otkriven je meteor za kojeg se sumnjalo da sadrži tragove života na Marsu. “Jesmo li mi doista nevjerojatna slučajnost ili svemir bruji inteligencijom? To je životno pitanje za razumijevanje nas samih i naše povijesti”, tvrdio je Sagan.

Sagan svoju popularnost duguje prvenstveno istraživanju svemira. “Gledali smo detaljne snimke desetaka novih svjetova. Svjetova koje nikada prije nismo vidjeli. I ako ne budemo toliko glupi da se uništimo, u sljedećem ćemo stoljeću krenuti prema dalekom svemiru. I za mene je bilo izvanredno uzbudljivo što sam bio jedan od nekoliko sretnika koji su igrali ulogu u prvom preliminarnom raspoznavanju sunčevoga sustava.” Sagan je bio vodeći istraživač i savjetnik NASA-inih misija Mariner, Viking, Voyager i Galileo; i ako postoji neki inteligentni život u svemiru, onda će možda uhvatiti signale i simbole s Voyagera koji je danas na rubu naše galaksije, i koji prema Saganovu prijedlogu nosi poruke o bitnim oblicima života, kulture, umjetnosti, civilizacije na Zemlji i o astronomskim podacima o Sunčevoj galaksiji. Za svoje doprinose planetarnom istraživanju Sagan je dobio 22 počasna doktorata, tridesetak počasnih nagrada među kojima su Medalja Konstantina Tsiolkovskoga Sovjetske astronautske federacije, Nagrada Masurski, Američkog astronautskog društva, Public Welfare medalja, najviše priznanje Nacionalne akademije znanosti, i nagradu AAAS, Američke asocijacije za unaprijeđenje znanosti, a po njemu je nazvan i ateroid 2709.

U svojoj posljednjoj knjizi Svijet zaokupljen demonima. Znanost kao svjetlo u tmini, Sagan svoju pažnju posvećuje pseudoznanosti i raznim opasnostima od iracionalnosti i sve većem bujanju i povjerenju u realno postojanje “demonskih pojava”, UFO-a, transsupstancijacije, mogućnost zazivanja mrtvih, religijskih manija itd. te piše: “Bojim se da će s primicanjem kraja milenija, pseudoznanost i praznovjerje postati sve popularnije, i da će sirenina pjesma nerazumnosti postati sve milozvučnija i privlačnija. U našem tehnološki sve razvijenijem društvu, većina je ljudi znanstveno nepismena. Prije ili kasnije, ta eksplozivna smjesa neznanja i moći razbit će nam se o glavu.” Njegov odgovor na “bujicu znanstvene nepismenosti” jest povjerenje u znanstvene metode, skepticizam i otvorenost koja karakterizira znanost i demokraciju.

U izvanrednoj recenziji posvećenoj Saganu i njegovoj posljednjoj knjizi, pod naslovom “Milijarde i milijarde demona” (New York Review, 9. siječnja 1997), Richard Lewontin opisuje zajedničku zgodu, jedno zajedničko javno predavanje u Little Rocku, Arkansas, koje potvrđuje Saganove bojazni. Objašnjavajući auditoriju osnovne misli suvremene biologije i astronomije, ta su dva znanstvenika morala pobjeći pred razularenom gomilom koja ih je željela kamenovati. Unatoč toj zajedničkoj epizodi i bojazni od sve veće znanstvene nepismenosti, Lewontin primjećuje nekoliko Saganovih nedostataka. Njegove knjige (posebno zadnja) ne objašnjavaju što točno znači Znanstvena Metoda u koju bismo morali imati povjerenje, niti je to autorov cilj. Poteškoća, naime, koja rađa znanstvenu nepismenost imanentna je progresu znanosti, ona nije vezana isključivo za “nepismene”: “Kada znanstvenik prelazi preko granica vlastite specijalnosti, on nema nikakvog drugog izbora doli da prihvati autoritet drugih znanstvenika”. Kako bismo na temelju zdravoga razuma mogli vjerovati u dualizam vala i čestice? U crne rupe? I zbog toga je, nastavlja Lewontin, “naša želja da prihvatimo znanstvene tvrdnje koje su protiv zdravoga razuma ključ razumijevanja bitke između znanosti i nadnaravnog. Mi prihvaćamo znanost unatoč očitoj apsurdnosti nekih njezinih konstrukcija, unatoč njezinom neispunjavanju ekstravagantnih obećanja o zdravlju i životu, unatoč toleranciji znanstvene zajednice prema nepotvrđenim pričama”. Mi moramo vjerovati znanstvenicima na riječ, ali upravo je to poteškoća: to isto čine i oni koji vjeruju u “demone”. I zato je retorika što je znanstvenici koriste kako bi podučili neuku javnost (ili kako bi dobili javni novac za svemirska istraživanja ili proučavanja života na Marsu) često puka moć autoriteta, koje se treba plašiti kao i bilo kojeg drugog.