Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 39.

ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?

u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Knjiga Toma Sorella iz 1994., filozofa sa Sveučilišta u Essexu, autora djela Hobbes, Descartes, Moral Theory and Capital Punishment i The Rise of Modern Philosophy, bavi se scijentizmom, tj. doktrinom stapanja filozofije i znanosti. Kritika scijentizma uklapa se u raznorodne trendove nezadovoljnika zbog dominacije “naturalizirane” ili “fizikalizirane” unitarne filozofije znanosti, nezadovoljstva “velikim teorijama” ili pak izrazima “znanstvene vjere” i koncepcijama “znanstvenog spasa”.

“Scijentizam”, kaže Sorell, “jest uvjerenje da je znanost, posebno prirodna znanost, daleko najvrjedniji, najautoritativniji, najozbiljniji i najkorisniji dio ljudskog učenja. Druga vjerovanja srodna navedenima, recimo, vjerovanje da je znanost jedini vrijedni dio ljudskoga učenja ili stav da je za subjekte koji ne pripadaju znanosti uvijek dobro postaviti se na znanstvene temelje, mogu se također smatrati scijentističkima” i odmah dodaje: “čini se da je ideja o tomu da je stjecanje znanstvenoga statusa uvijek poželjno, pogrešna, jer pretjeruje s vrijednošću znanosti. Ali prema tim i drugim scijentističkim idejama nećemo se pravilno postaviti ako pokušamo uniziti znanost ili ako njezine navodne pretenzije proglasimo praznima. Potreban nam je okvir koji će nam omogućiti da shvatimo značaj znanosti, ali i vrijednost mnogih drugih rodova učenja” (str. 1). Taj okvir Sorell traži u humanizmu XVIII. i XIX. stoljeća, posebno u Kantovu učenju o umjetnostima, znanostima, religiji i “moralnoj kulturi”.

Sorell započinje kratkom kritikom sociološkog scijentizma, tj. “izražavanja vjere u znanstvenu sociologiju” i “znanstvenu” političku ekonomiju u duhu Marxa i marksista. Slične “izraze vjere” nalazi u nešto drukčijem obliku kod Anatolea Rapaporta i darvinista. Ali pravi predmet Sorellove kritike jest “filozofski” scijentizam. U prvome poglavlju riječ je o filozofskom scijentizmu neopozitivističke provenijencije, u kojemu dokumentira apsurdni pokušaj logičkih empirista bečkoga kruga da svoj Received View o teorijama – u skladu sa svojim unifikacijskim načelima – prošire na područje izvan teorije spoznaje, primjerice na moral i estetiku. Suvremenim scijentističkim teorijama Sorell se vraća u 6. i 7. poglavlju, kritizirajući naturaliziranu epistemologiju W. Quinea i njegovu “tezu nadomještanja” tradicionalne epistemologije onom naturaliziranom, tj. nadomještanje pitanja “Kako bismo trebali oblikovati vjerovanja?” pitanjem “Kako stječemo uvjerenja?”, odnosno zamjenu “pučke psihologije” onom znanstvenom. Predmet kritike (scijentizma XX. stoljeća) jesu također pokušaji “znanstvenog” oblikovanja moralne teorije, tzv. “darvinističke etike”, i rasprostranjenih koncepcija naturalizacije društvenih znanosti. U posebnom poglavlju (5) Sorell dokumentira spor oko knjige Dvije kulture, C. P. Snowa, kako bi ilustrirao snagu sukoba između scijentista i antiscijentista, odnosno kako bi ukazao na vrijednost humanističkih znanosti.

Drugi dio Sorellovih interesa fokusiran je na tradicionalne scijentističke doktrine, na “korijene” scijentizma koje nalazi u Bacona, Descartesa i prosvjetitelja. Međutim, središnji dio knjige predstavljaju poglavlja “Moralne kritike umjetnosti i znanosti” i “Razum, znanost i šira kultura” u kojima se izlažu autorovi, odnosno uglavnom Kantovi stavovi o primjerenom oblikovanju ljudskoga znanja. Kant je, prema Sorellu, imao širu koncepciju ljudskoga uma, koncepciju koja obuhvaća i njegove “teorijske i praktične aspekte”, pri čemu se teorijski ne nadređuju praktičnima (41). Kantova koncepcija “opisuje kako svaka vrsta znanosti i umjetnosti pridonosi ljudskom moralnom napretku” (42). Obrazlažući Kantovu teoriju uma i ljudskih sposobnosti, Sorell ističe kako i u Kantovoj koncepciji postoje neadekvatno zamišljene uloge nekih rodova ljudskoga znanja, primjerice ono religiozno.

Premda se europskom duhu sviđa navedena koncepcija ljudskih sposobnosti “svakome prema zaslugama”, unatoč jasnom Sorellovom kantijanskom stavu o podjeli duhovnih kompetencija i o moralnom napredovanju, ipak nije sasvim jasno na koji bi se način trebalo suprotstaviti scijentizmu. Na jednom mjestu (str. 175), kritizirajući Roy Bhaskara, možemo naslutiti Sorellove “ljevičarske tonove”, kao npr. u rečenici “Bhaskar… promašuje značaj emancipacije (kurziv D. P.) za praktičnu socijalnu teoriju”.

U zaključnom poglavlju Sorell kaže: “Treba nam način mišljenja koji će odjednom oblikovati sve načelne dijelove učenja i kulture. Treba nam neki način mišljenja o njima, pri čemu istodobno treba držati pod nadzorom filozofsku tendenciju da se racionalni i sistematični dijelovi učenja i kulture vrednuju više od ostalih… Pravi način kojim ćemo odgovoriti na novi scijentizam sastoji se u pokazivanju da postoje legitimna pitanja koja on ne dodiruje ili na koja daje loše odgovore… Odgovor na novi oblik scijentizma ne mora biti kantijanski, jer naš zadatak nije da pokažemo kako postoji velik i vrijedan dio kulture pored znanosti, već da ostaje mnogo toga za filozofiju ako neka od njezinih središnjih pitanja reduciramo na znanstveni oblik… U svijetu engleskog govornog područja potrebno je nešto drugo: problem nije u tomu da stvorimo respekt prema znanosti, već da uvjerimo ljude kako je ne treba obožavati” (str. 176-177).

Sorellova kritika vrlo je često implicitna i često se zadovoljava navođenjem po sebi smiješnih scijentističkih navoda. Ona polazi od razmjerno prihvatljiva kantijanskog temelja i prihvatljivih opisa suvremenog i tradicionalnog scijentizma. Ali kontinentalni filozof, duhovno blizu takvome stavu i senzitivan na cijeli niz ostalih problema vezanih za scijentizam (zloupotreba znanosti, utopizam, prevalencija “znanstvenog odlučivanja u politici”), ne može se zadovoljiti skromnim zaključkom kako Engleze treba uvjeravati da ne “obožavaju znanost”. Temeljni nedostatak knjige vidim u razmjerno neusustavljenom izlaganju scijentizma, u manjkavom pregledu antiscijentističkih koncepcija koji bi Sorellu mogli pružiti dodatne ideje za jači i uvjerljiviji napad na scijentizam, ali isto tako i u zanemarivanju loših posljedica “načelnog” antiscijenizma.