Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 36.

DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA

u kojem se kritizira “opterećenost teorija”

Kako znanost “reflektira” stvarnost? To je tema Jamesa Roberta Browna, profesora filozofije Sveučilišta u Torontu, autora knjiga The Rational and The Socal, 1989. (o racionalističkoj kritici sociologije znanosti edinburške škole), The Laboratory of the Mind, 1991. (o ulozi misaonih eksperimenata u znanosti), urednika zbornika The Sociological Turn, 1989., a potom i knjige o kojoj je riječ Smoke and Mirrors. How Science Reflects Reality.

Točniji podnaslov knjige Dimovi i ogledala trebao je možda glasiti “Kako filozofija znanosti reflektira znanost”, jer je u njoj u biti riječ o kritikama antirealističnih filozofskih koncepcija i o argumentima u prilog realizmu. Autor na jednome mjestu svoju filozofsku poziciju obilježava kao “die-hard realism” (tvrdoglavi realizam), premda je moj dojam da je prije riječ o “realizmu s ljudskim licem”. “Realizam s ljudskim licem” ovdje ne treba asocirati na Putnamov kasni antirealizam. Unatoč relativno oštroj kritici Rortyja, Latoura, Putnama, Rusea i drugih naturalista, antirealista i sociologa znanja (odnosno Brownovih “dimova”), autor je sklon eksternalističko-kauzalnim tumačenjima znanosti, barem po stilu ili kao prema predmetima kritike.

Brownov je realizam u biti platonizam (ili kako to danas zovemo – “realizam ideja”), stoga u elaboraciji svoje koncepcije autor vrlo često kritizira empirizam, tj. stav koji se obično poistovjećuje s realizmom. Poddeterminaciju (underdetermination) teorija i teorijsku opterećenost opažanja (theory ladeness), dvije za ortodoksni realizam vrlo problematične koncepcije, Brown smatra samorazumljivima. Štoviše, upravo na njima gradi svoju realističnu koncepciju. “Realizam je po mom mišljenju prosvjetljavajuća priča, bajka koja obogaćuje iskustvo i koja ga čini razumljivijim. Ali on nije samo još jedna dodatna bajka… realizam pruža opći okvir za razumijevanje funkcioniranja stvari. Stoga je sasvim uvjerljiv i trebali bismo ga smatrati istinitim…” “Svjestan sam”, kaže međutim Brown, “da nisam dovoljno slijedio preporuku Jeana Cocteaua koja kaže: ‘Ogledala bi se morala malo zamisliti prije nego odraze slike'”.

Ali ta Cocteauova izjava po mom mišljenju ona izravno proturječi realističkim koncepcijama; ona naime upravo sažimlje bit Rortyjeve Filozofije i ogledala prirode, koncepciju koju Brown oštro napada. U čemu se onda sastoji Brownov neortodoksni, “tvrdoglavi” realizam. Prvo je poglavlje knjige obrana realizma koja tvrdi da je realizam najbolje objašnjenje uspješnosti znanosti. Ali ta se obrana prema Brownu “posve razlikuje od ostalih verzija po tome što koristi narativno objašnjenje, stil objašnjenja koji se često koristi u biologiji i povijesti”. Narativno je objašnjenje ono “u kojemu se događaj ili stanje objašnjava ‘pričanjem priče’ u kojoj je stvar koja se objašnjava već uključena. Na taj se način ono što se objašnjava pokazuje razumljivim; iz te priče vidimo kako su se događaji u pitanju mogli dogoditi”. Darvinizam je jedna takva priča. Ona ne znači da je evolucionističko objašnjenje nužno istinito. Ona također ne zadovoljava hempelovski “hipotetično-deduktivni” model objašnjenja. Ona samo kaže da je evolucionistička priča jedna od mogućnosti, jedan od putova kojim je priroda mogla krenuti. Isto vrijedi i za molekularnu kinetiku. Prema drugom zakonu termodinamike toplina se ne može od hladnih tijela prenositi k toplijima. Ali prema Maxwellovoj teoriji postoji šansa (ma kako mala) da toplina ipak prijeđe iz hladnog tijela u toplo. To se u prirodi ne zbiva, ali ta mogućnost apstraktno postoji. Drugim riječima, Brownov realizam pretpostavlja da je stvarni svijet tek realizacija jedne od apstraktnih mogućnosti, a uspješna je znanost priča koja pokazuje zašto je priroda izabrala baš tu mogućnost.

“U tipičnim narativnim objašnjenjima za objašnjenje se ne zna da je istinito: ono se nagađa. Stoga realist posjeduje objašnjenje uspješnosti znanosti: istina je objašnjenje a stil objašnjenja je narativan. Ne znamo je li ono istinito: ono se nagađa. Ali čak i kada bi bilo istinito, iz toga ne bi automatski slijedio uspjeh. Prisutnost istine međutim čini razliku; istina je naime relevantna za ishod.” Prema Brownu znanstvene su teorije uspješne kada uspijevaju organizirati i objediniti veliku raznolikost poznatih fenomena; kada je sposobnost sistematizacije empirijskih podataka ekstenzivnija negoli u prethodnih teorija; kada statistički značajan broj novih predviđanja proizlazi iz njih, tj. kada naše teorije pružaju više točnijih predviđanja negoli što dopušta puko nagađanje. Ali sve navedene karakteristike bitne su i za klasičnu empirističku “priču”.

U čemu je onda prednost “narativnog objašnjenja”? Brown kaže: “Reći da je teorija istinita ne vodi nas nekim novim provjerljivim predviđanjima povrh onih koje imamo s empirijski adekvatnim teorijama. Nema dodatne predviđalačke moći povrh narativnog objašnjenja. Ali premda je predviđalačka moć izgubljena, to ne znači propast objašnjavalačke moći. Mi ne možemo predvidjeti zašto se radioaktivni atom raspada upravo u određenom trenutku; ali nakon događaja možemo objasniti zašto se to dogodilo… Objašnjavalačka moć istine je slična… Kada objašnjavamo raspad pojedinačnog atoma u određenom vremenu, taj smo događaj uključili u veliku priču koja taj događaj čini razumljivim”. A ta velika priča je dakako realizam.

Ali ta se realistična “priča” u mnogočemu podudara s antirealističnom. Pomislimo samo na Latourovo prvo načelo sociološko-znanstvenoga tumačenja (koje kritički spominje i Brown): “Sudbina činjenica i strojeva u rukama je kasnijih korisnika; njihove kvalitete stoga su posljedica, a ne uzrok kolektivne akcije”. Nije li to pričanje priča, kada se rezultat već zna? Isto tako, ako su istinita objašnjenja samo nagađanja, može li nam pretpostavka “realnosti” nešto pomoći u dokazu? Za antirealistu “priča o priči” ionako je oblik antirealizma, ili možda popperijanskog “metafizičkog tj. nedokazivog realizma”. Stoga nous n’avont pas besoin de cette hypothese. Brown će stoga očito imati više poteškoća s pravim “realističkim protivnicima,” negoli s antirealističkim.

Ali odmaknimo se malo od priče o “pričanju priča”. Središnji dio knjige nosi naslov “Ogledala”, a poglavlje “Apstraktno znanje” pruža nam ključ razumijevanja Brownova platoničkog realizma. U tom se poglavlju govori o “biti” prirodnog zakona. Brown, zajedno s Armstrongom, Dretskeom i Tooleyem tvrdi da su zakoni prirode odnosi među univerzalijama, tj. odnosi apstraktnih entiteta koji postoje nezavisno od fizikalnih objekata, nezavisno od nas, odnosno izvan prostora i vremena (96). Takva koncepcija prirodnih zakona, koju Brown naziva “realističnom”, u prednosti je pred “empirističkom” ili “regularističkom” koncepcijom, jer uspijeva vrlo dobro razlikovati prave zakone od “zakonolikih relacija” ili “slučajnih generalizacija”, te zato što se ti zakoni u platoničkoj interpretaciji, za razliku od empirističko kauzalne, pokazuju kao nezavisni od nas, tj. naše spoznaje. “Prema platoničkom stavu zakoni ne parazitiraju na postojećim objektima i događajima. Oni imaju svoj život. Kada u svemiru ne bi bilo dovoljno energije za stvaranje vrlo teških kvarkova i leptona, mogli bi postojati zakoni o tim stvarima”. Zakon dakle nije regularnost ovisna o našim spoznajama već apriorna veza među svojstvima, koja se u prirodi može, ali ne mora realizirati. Svaki će “pravi” realist ovdje međutim prigovoriti: “Ali u tome i jest razlika između ‘zakona’ i ‘prirodnih zakona’: prirodni zakoni su upravo zato prirodni što vrlo konkretno daju primjere apstraktnih relacija. Upravo su po tome prirodni, a ne matematički.”

Brownov platonizam ima prednost pred “emprijskim” realizmom jer ne mora odgovarati na problem opažljivosti ili razlikovanja matematičkih i prirodnih zakona. Za empiriste je problem odgovoriti kada matematički zakoni kojima oblikujemo prirodu doista odgovaraju stvarnosti, a kada su čiste umne konstrukcije (ili percepcije “vanvremenskih i vanprostornih” ideja). Dodatni je problem kako umno konstruiramo univerzalije koje objašnjavaju ponašanje prirode. Za platonizam, za razliku od empirizma, kvantna mehanika ne predstavlja posebno težak ontološki problem, jer on ne mora postaviti pitanje: kako to da se priroda (elementarna čestica) ne ponaša regularno. Platonizam, poput kvantne mehanike, samo “postavlja nužne relacije”. I zato je Brownova interpretacija kvantne mehanike unatoč Kopenhažanima “realistična” – te su relacije platonički “nužne” (stoga realistične), premda su fizikalno samo akcidentalne, premda se priroda de facto ponaša nepredvidljivo.

Ali unatoč “realizmu” tih relacija, prema Brownovu sudu apriorno znanje, karakteristično za platonizam, nije niti izvjesno niti urođeno. Ono nije sjećanje na prošli svijet, niti je nepogrešivo. “Mislim da postoji apstraktno područje koje je savršeno stvarno i da o njemu ne možemo znati mnogo” (116). Ta koncepcija posebno je vidljiva u posljednjem poglavlju o Lakatosevim Dokazima i opovrgavanjima. Lakatosev “matematički realizam” (poput Popperova realizma “trećeg svijeta”) Brown definira na dva načina. Prvo, “(m)atematički su pojmovi ljudske kreacije: tehnika definiranja poliedra dobivena pomoću dokaza je uputa za stvaranje najboljeg mogućeg artefakta. To je tehnika za stvaranje poliedra, a ne za njegovo otkrivanje. Naravno poliedre ne možemo stvoriti ni iz čega. Oni su u izvjesnom smislu neintendirani sporedni proizvodi prethodno egzistirajućih poligona” (181). U tom je slučaju pogrešivost matematičara uzrokovana stvorenim odnosima među svojstvima nezavisnih objekata. Ali te “objekte” možemo definirati i pomoću klasičnog platonizma. Tada pogrešivost spoznaje nastaje zbog nepravilnih generalizacija među raznolikim i raznorodnim objektima. “Lakatosevi dokazi i opovrgavanja mogu se čitati na oba načina… metoda dokaza i opovrgavanja kompatibilna je s bilo kojom od njih” (183). Kako ovdje nije mjesto za dublju elaboraciju matematičkog (platoničkog, popperovskog) falibilizma, želim samo dodati da je pomoću istog, Lakatoseva primjera, David Bloor dokazivao kako proces dokazivanja i opovrgavanja pokazuje da nema “nezavisnih” objekata, već da se generalizacije o misaonim tvorevinama vrše pomoću “pregovaranja”.

Zajedno s Bogenom i Woodwardom Brown dokazuje kako postoji bitna razlika između podataka i fenomena. “Podaci igraju ulogu u dokazivanju egzistencije fenomena i mogu se uglavnom izravno opažati. Podaci se obično ne mogu predvidjeti ili sistematično objasniti teorijom. Nasuprot tomu”, tvrde Bogen i Woodward, “razvijene znanstvene teorije predviđaju i objašnjavaju činjenice o fenomenima. Fenomeni se detektiraju korištenjem podataka, ali u većini slučajeva nisu opažljivi u nekom zanimljivom smislu riječi”. Fenomeni su, po autorima, stabilne i ponovljive karakteristike koje se mogu detektirati različitim postupcima. Ali njihovo pronalaženje iziskuje sasvim različite vrste podataka. Ukratko, fenomeni se “konstruiraju” iz podataka. “Svijet je pun podataka, ali postoji relativno malo fenomena. Moj je prijedlog prilično jednostavan: fenomeni su apstraktni entiteti koji korespondiraju prirodnim vrstama ili kojima se one vizualiziraju… (ali) Ne postoji algoritam za stvaranje fenomena iz podataka – to je pogrešivi proces” (125). Jedan od primjera te selekcije, ili “konstrukcije” jesu paralelni grafikoni, s jedne strane fotografija raspada atoma i dijagram u kojemu su iz kaotične slike grafički izvučene samo one crte koje su se tražile na slici. “Nisu li ‘fenomeni’ samo drugo ime za to, za te podatke opterećene teorijom?” (129). Ovdje napokon vidimo što bi trebala značiti “Cocteauova preporuka”: ova konstrukcija fenomena iz podataka jest zadrška koju ogledala imaju prije negoli reflektiraju slike. Za Kantijance je ova distinkcija možda svetogrdna, ali zanemarimo li tu primjedbu, vidimo da je ona vrlo upotrebljiva. Ali baš zato što je upotrebljiva, ona ruši klasičnu realističku filozofsku poziciju, jer: koje “fenomene” valja izvući iz “podataka”? Postoje li “objektivni”, “realni”, od nas nezavisni “fenomeni”? Kako to oni odražavaju “prirodne vrste”? Činjenica da iz istog kaosa podataka možemo “uzeti” ili iskonstruirati razne “fenomene” više govori u prilog sasvim suprotnoj, konstruktivističnoj koncepciji. Antirealizam je utemeljen na upravo spomenutoj tvrdnji, da iz “svijeta” možemo izvući ili “iskonstruirati” različite podatke i (još različitije) fenomene. Ako je tomu tako, onda tvrdnja o realnosti svijeta našem vrednovanju podataka u teoriji, “naknadnom” legitimiranju, a pogotovo “pričanju realistične priče” ne dodaje mnogo. Pitanje: što su dimovi a što ogledala, pratit će nas još neko vrijeme.