Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek
Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima
Nekoliko tjedana prije dodjele najslavnije nagrade za znanost, Nobelove, koja se dodjeljuje u Stockholmu, na drugoj strani Atlantika dodjeljuje se još jedna nagrada. Za razliku od časne nagrade Švedske akademije, Ig-Nobelova nagrada – tj. “ignoble” ili nečasnu, bezvrijednu, prostu nagradu posljednjih deset šest godina, trećeg listopada po Gregorijanskom kalendaru, dodjeljuje časopis Annals of Improbable Research za “rezultate koji se ne mogu i ne smiju ponoviti”. Svoj prefiks Ig nagrada zahvaljuje navodno “legendarnom” Ignaciju (Igu) Nobelu, daljem rođaku izumitelja TNTa Alfreda, koji je i sam bio suizumitelj soda-vode. I premda bi teško bilo dokazati postojanje gospodina Iga, nagrada se dodjeljuje stvarnim ljudima, dapače znanstvenicima, i to za prave objavljene znanstvene radove. Dodjeljuju je pravi Nobelovci (premda oni ne izabiru laureate), ceremonija se odvija na harvardskom sveučilištu, prenose je radio i televizijske postaje, a njeno postojanje je već toliko razljutilo znanstvene činovnike da je na primjer savjetnik za znanost britanske vlade, Sir Robert May, zatražio od organizatora da prestanu s dodjeljivanjem Ig Nobelove nagrade i apelirao na britanske znanstvenike da ju ne primaju.
Pred nekoliko godina bostonski je časopis istu nagradu za znanstvene rezultate “koji se ne mogu i ne smiju ponoviti” u kategoriji literature dodijelio urednicima časopisa Social Text “za objavljivanje istraživanja koje nisu razumjeli, za kojeg je autor rekao da je besmisleno, i koje tvrdi da stvarnost ne postoji.” Članak Alana Sokala “Prelaženje granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije” tiskan je u časopisu Social Text, Proljeće/Ljeto 1996.
Objavljivanje tog članka možda bi prošlo nezapaženo da sam profesor Alan Sokal, fizičar sa Sveučilišta New York, neposredno po objavljivanju toga teksta, 23. svibnja, u časopisu Lingua Franca, nije razotkrio da je njegov članak, “Prelaženje preko granica…” znanstvena prevara (hoax = podvala, “psina”). U tom tekstu, pod naslovom “Fizičar eksperimentira s kulturnim studijama”, Sokal piše: “Već me nekoliko godina zabrinjavala očita degradacija standarda intelektualne rigoroznosti u određenim područjima američkih akademskih društvenih znanosti… Kako bih testirao vladajuće intelektualne standarde, odlučio sam poduzeti jedan… eksperiment: Bi li vodeći sjevernoamerički časopis kulturnih studija, čije uredništvo uključuje velika imena poput Fredrica Jamesona i Andrewa Rossa, objavio članak začinjen besmislicama ako (a) zvuči dobro i (b) ako podilazi uredničkim ideološkim nazorima? Odgovor je nažalost potvrdan”.
Vijest o znanstvenoj prevari (hoax – “psini”, “neslanoj šali”) obišla je svijet putem agencija Reuters i CNN. Vijest je 15. svibnja objavljena na Američkom državnom radiju (NPR). New York Times je 21. svibnja posvetio Sokalovoj prevari svoj “editorial”, uredništvo Los Angeles Timesa objavilo je vijest 23. svibnja, Roger Kimball, objavio je 29. svibnja u Wall Street Journal članak “Bolna žaoka u akademskoj košnici”, The New Republic objavio je 1. lipnja komentar “Science Fiction: razotkriveni postmodernizam”; The Scientist je 22. lipnja objavio članak I. Klotza “Postmoderna retorika ne mijenja osnovne znanstvene činjenice”. U raspravu se na stranicama The New York Review u lipnju uključio i Nobelovac Steven Weinberg. “Postmoderni goli car bez stida” (R. Wheatley); “Fizičar baca bombu na lažnu ljevicu” (R. Rosen); “Pomolotovljev koktel” (M. Black), samo su neki od naslova u drugim časopisima. Polemike i odgovori na pojedine komentare širili su se i preko Interneta. Burne rasprave vodile su se svakodnevno i na nekoliko USENET skupina, s komentarima o recepciji Sokalove “psine” u Nizozemskoj, Novom Zelandu, Australiji i drugim zemljama. I što se veći broj ljudi znanstvenika i publicista uključivalo u raspravu, to je afera postajala veća, a “psina” sve dalekosežnija.
Evo kako to zvuči u Sokalovoj parodiji: “Derridain odgovor ide u srce klasične teorije opće relativnosti: ‘Einsteinova konstanta’ nije konstanta, nije središte. To je pojam varijabilnosti – to je napokon, pojam igre… Euklidov pi i Newtonov G, za koje se nekada mislilo da su opće konstante, sada se shvaćaju u njihovoj neobjašnjivoj povjesnosti; promatrač postaje fatalno decetraliziran, izkorijenjen iz svake epistemološke veze s točkom u vremenu-prostoru koja se više ne može definirati isključivo pomoću geometrije.” Sokal je svojom izvrsnom parodijom pokazao da su veliki Američki “društvenjaci” (ljevičarske provinijencije) nestručni i da je u vrhunskim časopisima kulturnih studija moguće objavljivati netočnosti (“koje bi svaki student fizike prepoznao kao netočnosti”), ili besmislice o povezanosti Lacanovske psihoanalize ili feminizma s kvantnom gravitacijom, ili pak o nužnosti stvaranja nove, revolucionarne i oslobodilačke znanosti. Robin Markowitz je stoga zaključio: “Gotovo je. Kulturne studije su uništene. Kraj. Alan Sokal ih je odstrijelio. I to je to.”
Ali, složimo li se da je psina uspjela, o čemu se onda još može raspravljati? Na nesreću, Sokalova psina pokrenula je niz značajnijih internoznanstvenih, filozofskih, socijalnih i političkih problema: Smiju li ozbiljni znanstvenici tvrditi da je “svijet naša konstrukcija”? Tko je zapravo pokrenuo val antirealističkih filozofija? Je li moralno raditi eksperimente kao što je Sokalov? Treba li, i do koje mjere, imati povjerenja u znanstvenike koji prilažu svoje radove na objavljivanje? Postoji li sukob znanstvenih kultura (društvenjaka i prirodnjaka) o kojima je pedesetih godina pisao C. P. Snow?
Sokal proširuje svoj “eksperiment” i na područje politike. On tvrdi da ga vrijeđa činjenica, budući da je i sam ljevičar, što “samozvana” postmodernistička ljevica, koja sumnja u realnost svijeta, monopolizira socijalna objašnjenja. O političkoj strani svoje “denuncijacije” Sokal kaže: “Temeljna glupost mojega članka leži… u tvrdnji da kvantna gravitacija…. ima goleme političke implikacije (koje su naravno ‘progresivne’)… Ukinuvši realnost… ja bez argumenata sugeriram, da se znanost, ako želi biti ‘oslobađajuća’ mora podvrgnuti političkim strategijama.” Sokal dalje kaže: “Ako je moja metoda bila satirična, moja je motivacija bila krajnje ozbiljna. Ono što me brine nije samo bujanje besmislica i površnog mišljenja, već posebne vrste besmislica i površnog mišljenja: onoga koje poriče postojanje objektivne realnosti… ili njezinih praktičnih posljedica.”
Ali, nisu li fizičari, ili općenitije, prirodnjaci, sami uveli i potaknuli takav “postmodernistički” diskurz emancipacije i “nove znanosti” koja se oslobađa determinizma klasične mehanike? Sjetimo se samo nekih primjera: nobelovca Ilye Prigoginea i njegova Novog saveza, Fritjofa Capre i njegove knjige Tao fizike, matematičara Iana Stewarta i njegove knjige Kocka li se Bog?, ili novije knjige Barta Koska Fuzzy Thinking. The New Science of Fuzzy Logic. Slične misli čitamo i kod još poznatijih fizičara nobelovaca, Wernera Heisenberga, Nielsa Bohra i Wolfganga Paulija (a Sokal se u svojoj parodiji često koristi njihovim navodima). Poznata “relacija neodređenosti” iz kvantne mehanike često se tumačila kao dokaz da “subjekt” utječe na eksperimentalne rezultate, kao dokaz da se znanstveni rezultati “kreiraju” kao artefakti u interakciji prirode i ispitivača, odnosno kao potkrijepljenje “znanstvenom antirealizmu”. Je li onda krimen Social Texta baš tako velik?
Ulje na vatru dolio je Nobelovac Steven Weinberg. Kako bi potkrijepio Sokalov osnovni stav o nekompetenciji društvenih znanstvenika, Weinberg u svom članku tvrdi da su Heisenberg i Pauli, kada su zastupali antirealizam, također izricali besmislice. Dok je u Sokalovom primjeru nesporno da su primjeri povezivanja psihoanalize i kvantne gravitacije besmislice, na primjeru navodne iracionalnosti Heisenbergovog antirealizma međutim lako možemo pokazati da ta “temeljna postmodernistička dogma” o svijetu kao našoj konstrukciji nije samo postmodernistička, odnosno da problem ne leži (samo) u neznanju i nekompetentnosti društvenih znanstvenika, već u temeljnom metafizičkom sporu među fizičarima. A upravo je ta činjenica za mnoge društvene znanstvenike bila argument u prilog “socijalne konstrukcije zbilje”. Fizičari vrlo često postuliraju neopažene konstrukcije, entitete i modele poput “crnih rupa”, “big banga” ili “superstringova” kojima testiraju svoje teorije. Vrlo često se takvi entiteti postuliraju kako bi na najjednostavniji način objasnili druge, uočljive pojave. Ali, zašto su fizičari tako zabrinuti ako se kaže da je riječ o “artefaktima”, a ne “činjenicama prirode”?
Ukratko, parodija o tome “da svijet ne postoji” nije tako smiješna, jer postoje brojni (živi i mrtvi) fizičari koji su skloni prihvatiti je kao “istinu”. Ali, premda su urednici Social Texta zaslužili svoju ig-nobelovu nagradu, jer se njihovi rezultati “ne mogu i ne smiju ponoviti”, nema sumnje da će se prastari Kantov “skandal filozofije” (o nemogućnosti dokaza da svijet postoji), u obliku parodije ili vijesti, i ubuduće s vremena na vrijeme pojavljivati i u vrhunskim znanstvenim ostvarenjima i na CNN-u.
Sadržaj
PREDGOVORu kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu
Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće
I. dio
BOGATSTVO NARODA
Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije
Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju
Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara
Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države
Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije
Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu
Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar
Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom
Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje
Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama
Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji
Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu
Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci
Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"
Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi
II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA
Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK
Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove
Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku
Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije
Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države
Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju
Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde
Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca
III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN
Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"
Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"
Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo
Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima
Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour
Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima
Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM
Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji
Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan
Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako
Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja
IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE
Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju
Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"
Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike
Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama
Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde
Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici
Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst
Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik
Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti
Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet
Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac
Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože
Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći
Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael
Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti
Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?
Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude
Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti
STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI
Impresum