Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 3.

IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?

u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Zašto su neki narodi bogati a neki siromašni? Harvardski umirovljeni profesor ekonomske povijesti David Landes, autor knjiga Razvezani Prometej, Revolucija u vremenu i Bankari i paše, objavio je krasnu knjigu, svoje životno remek-djelo pod naslovom Bogatstvo i siromaštvo naroda. Zašto su neki tako bogati a neki tako siromašni. U svojoj eulogiji, povjesničar Ferguson ističe: “Nije pretjerano reći da Landes odgovara na pitanje vrijedno šest milijardi dolara koje je pred dva stoljeća postavio Adam Smith: što čini neke narode bogatijim od drugih? Još od Maxa Webera nije bilo tako detaljno istražen i objašnjen ekonomski odnos kolektivnoga mentaliteta i ekonomske različitosti.” Trebalo bi još dodati: i prirodne različitosti. Knjiga naime započinje zemljopisnim odrednicama, klimom i bolestima. U 121 zemlji svijeta još vlada lepra, u 103 malarija, u 76 schistosomiaza, a broj pogođenih od 10 tropskih bolesti kreće se između 1,5 do 2 milijarde ljudi. U uvjetima grube klime ljudi mogu djelovati samo s djelićem svojega potencijala. To su istodobno uvjeti u kojima voda predstavlja problem. “Šezdesetih godina 22 zemlje u ‘klimatski grubim uvjetima’ pogodile su elementarne nepogode, cikloni, uragani, suše i slične nepogode, i ostavile za sobom 10 milijardi dolara štete, gotovo isto onoliko koliko su dobili zajma od Svjetske banke. Za razvoj nije ostalo ništa… Ali bilo bi pogrešno zemljopis smatrati sudbinom. Njegov se značaj može smanjiti ili suzbiti, ali to ima svoju cijenu. Ključ rješenja su znanost i tehnologija.”

Ni Europa ni Kina nisu bili pošteđeni svoje klimatske sudbine; ali i jedni i drugi razvili su tehnike: za krčenje šuma, odnosno za irigaciju. Ali upravo u tim tehnikama ležala je dijelom i njihova ekonomska sudbina: jer za krčenje šuma nije bila potrebna centralna “hidraulička” vlast starih despocija. I premda su velike despocije povele put u civilizaciju, i premda “pred tisuću godina nitko ne bi mogao predvidjeti veliki uspon… Europe, a vjerojatnost da će Europljani dominirati svijetom bila je jednaka nuli”, upravo je podijeljenost naroda Europe donijela spas. Religijska je podijeljenost, i vjera da moć vladara dolazi od Boga, pod uvjetom da je dobar vladar, (“nezgodne li doktrine”) omogućila je da Europa postane civilizacija vrlo različita od onih koje su je okruživale. U Kini, čak i kada država nije uzimala, ona je nadgledala, regulirala i tlačila. Naprotiv, natjecanje za moć u Europi omogućilo je stvaranje poluautonomnih komuna i gradova. “Zašto su vladari davali prava seljacima i građanima i prepuštali dio svojih prava. Prvo zato jer su nove zemlje, novi prinosi, trgovina i tržišta donosila poreznu dobit, a porez je kupovao moć. (I zadovoljstvo). Drugo, vladari su pojačavali svoju moć” jer su slobodni seljaci i građani bili prirodni neprijatelji lokalne aristokracije i podržavali krunu u borbi protiv lokalnih vlastodržaca. Napokon, decentralizacija moći osigurala je Europu od osvajanja jednim udarcem. Ukratko, “Europa nije imala sva jaja u istoj košari”.

Europa je dakle krenula različitim putovima. Možda najbolja poglavlja Landesove knjige su utrke četiriju pomorskih velesila: Portugala, Španjolske, Nizozemske i Engleske, i njihove različite osvajačke strategije. Portugal se odvažio na morsku avanturu, istražio morske struje i to je znanje osvojilo Afriku i Brazil. Dospio je do Kine i na Moluke. Ali njegova je demografska supstancija bila isuviše mala za održanje velikoga carstva. Španjolska je slijedila portugalske putove u potrazi za zlatom. Ali kada zlata u Americi nije bilo, ona se nije znala zadovoljiti šećernom trskom. Izgradnja monokultura na karipskim otocima, bila je smišljena engleska politika: koristiti selektivne prednosti nekoga područja, jeftino proizvoditi i trgovati, trgovati, trgovati, – te brzim i lakim brodovima pljačkati portugalske i španjolske. (Priča o krađi portugalskoga broda Madre Deus jedna je od najljepših u cijeloj knjizi.) Nizozemci su krenuli sličnim, pljačkaškim putem. Nizozemski su se naime mornari na portugalskim brodovima okoristili svim onim znanjima za koja je Portugalu trebalo cijelo stoljeće. Bila je to preteča današnjeg “obrnutog inženjeringa”. Portugal je propao jer je u matici zemlji ostalo premalo ljudi; Španjolska jer nije znala trgovati, već je osvojeno manično trošila na puki “konzum”. A pobjedu Britanije nad Nizozemskom relativno je kasno odnijela razmjerno jeftinija manufakturna radna snaga.

Odgovor na Adam Smithovo pitanje: što čini bogate bogatima a siromašne siromašnima nije posve jednostavna formula. Pa ipak, “ako nešto možemo naučiti iz povijesti ekonomskoga razvoja, to je da kultura čini cijelu razliku. (Ovdje je Weber bio potpuno u pravu.)” Ali što čini tu uspješnu kulturu? Jedan od kriterija je svakako fleksibilan odnos države i pojedinaca. Kako saznajemo iz priča o Islamu (točnije, o otomanskoj Turskoj), ili o Kini, državni je nadzor posebno poguban za razvoj znanosti. “Državna je intervencija poput djevojčice s čuperkom na čelu. Kada je dobra, onda je vrlo, vrlo dobra; kada je loša, onda je odvratna.” Možda je najbolje (kao u slučaju imperijalizma) da svoju odvratnost pokaže negdje drugdje, recimo u zaštiti interesa svojih građana u tuđim zemljama, a da kod kuće bude samo noćobdija. “A što se tiče siromašnih? Povijest nam kaže da najuspješniji lijekovi protiv bijede dolaze iznutra. Strana pomoć može pomoći, ali, kao i bogomdano bogatstvo, ona može i odmoći. Ona može obeshrabriti napor i ucijepiti osjećaj obogaljenosti i nesposobnosti… Ne, jedino što vrijedi jest rad, štedljivost, poštenje, strpljivost i tvrdoglavost. Ljude koje zaokuplja bijeda i glad, to može baciti u sebičnu ravnodušnost. Ali, na kraju krajeva, nijedno razvlaštenje nije tako uspješno kao samorazvlaštenje.”

Možda će se nekome činiti da odgovor i nije zavrijedio “šest milijardi dolara za Adam Smithovo pitanje”. Landes odgovara: “Ali zašto bi ta mudrost bila nepotrebna? Istina, živimo u vrijeme deserta. Želimo slatke stvari; isuviše nas je mnogo koji radimo da bi živjeli, a živimo da bismo bili sretni. Tomu nema zamjerke; jedino što to ne potiče produktivnost. Želite visoku produktivnost? Onda morate živjeti da biste radili, a sreća mora postati sporedni proizvod rada. Nije lako. Ljudi koji žive da bi radili predstavljaju malu i sretnu elitu. Ali ta je elita otvorena za nove regrute, samo-izabrane, za onu vrstu ljudi koji naglašavaju pozitivno. Optimisti bi rekli, ne zato što su uvijek u pravu, nego zato što misle pozitivno. Čak i kada su u krivu, oni misle pozitivno, a to je put stjecanja, ispravljanja, poboljšanja i uspjeha. Obrazovane, širom otvorene oči se isplate; jer pesimizam može ponuditi samo praznu utjehu da smo bili u pravu. Lekcija koja se pokazuje na kraju jest potreba da se ustraje. Nema čudesa. Nema savršenosti. Nema milenijskih proročanstava. Nema apokalipse. Moramo odgajati skeptičnu vjeru, izbjegavati dogmu, dobro slušati i gledati, razjasniti i definirati ciljeve kako bismo bolje izabrali sredstva.”

To je dobra poruka za nas. I vrlo potrebna. Jer hrvatska “kultura” tijekom tisuće godina još nije razvila svoju radnu, poduzetničku i optimističnu etiku. Imamo li ciljeve (osim priključenja dekadentnoj Europi)? Isuviše mnogo očekujemo od “stranog kapitala” koji će se, kao i onaj prijašnji, i kao što Landes kaže, kao i svaki brzi novac – brzo potrošiti. Ali razlog za čitanje Landesa nije samo u toj poruci. Ta je poruka tek ironično kratki sažetak bezbrojnih Landesovih-Šeherezadinih priča. Ali ona je i nit koja nas vodi kroz mnoge sukobe s brojnim pogrešnim prorocima. “Brojni su ‘anti-sti’ milenaristi”, piše Landes, “oni čekaju apokaliptičnu revoluciju kako bi ispravili nepravde i napokon ostvarili sreću. Marksovi socijalisti i komunisti, uz svo poštovanje prema znanosti, spadaju u ovu kategoriju. Drugi su nostalgičari, bacaju se u mitska blaženstva primitivnih, komunalnih društava bez države. Prva skupina dobro ilustrira ljudska ograničenja dobrih namjera. Druga je p… u vjetar. To nisu putovi kojima se svijet kreće.”